Koncertni report

Bajaga, Josipa Lisac i Darko Rundek na 12. Pozitivnom koncertu u Domu sportova (Foto: Izidor Tačković)
12. Pozitivan koncert u Domu sportova - protiv AIDS-a i drugih pizdarija

Koncertni report

YU Grupa u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)
YU Grupa u Vintage Industrial Baru – rock mornari starog kova

Cover bendovi kao cover priča

...Ili; zašto je kod nas u jeku anomalija da na nastupe cover izvođača hrli mlada, a ne sredovječna populacija, što je slučaj gledano zapadnije od nas.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Imena cover bendova često se čine kao jedini poligon za 'autorske' eksperimente

Imena cover bendova često se čine kao jedini poligon za ‘autorske’ eksperimente

Nedavno sam u par navrata razgovarao s kolegama koje se vrzmaju po koncertima i skoro pa redovno dođe priča i do cover bendova, tj. uspješne prođe koju imaju kod koncertne publike i to posebice mlađe dobne populacije. Da se ne varamo, i ja spadam u one koji bi ispravljali ‘krive Drine’ i koji bi rado gledali utopističku sliku u kojoj originalni izvođači, koji imaju što za reći drže primat, posebice oni mlađi koji bi trebali u neku ruku biti i glasnogovornici svoje generacije, ali glazbena ponuda uvijek živi unutar sklopa ponude i potražnje. Tu nema nikakve tajne. No bilo je zanimljivo za istražiti i naravno pokušati odgovoriti na pitanje: zašto je kod nas u jeku anomalija da na nastupe cover izvođača hrli mlada, a ne sredovječna populacija, što je slučaj gledano zapadnije od nas.

O vrijednosti sviranja covera ili standarda dobro je i bez uvijanja u nekoliko navrata (kad god ju se to pitalo) odgovorila poznata kanadska jazz pianistica Diana Krall koja je izgradila i karijeru kao interpretatorica, a to je da je to nemjerljivo s onim što su stvarali autori originala. Autori originala su oni koji pomiču granice i ulaze na nesiguran teren, oni se kockaju sa svime, ponajviše sa svojom reputacijom i karijerom. Interpretator nečeg gotovog i posebice onog s dokazanom prođom kod publike nikad ne može biti prihvaćen na jednakom umjetničkom nivou. Dakle, tu i Krall umanjuje svoj značaj postavljajući samo jedan univerzalni standard mjerenje te sub-vrijednosti interpretiranja, a to je; s koliko je poštovanja odsvirana obrada spram originala i autora.

Poznato je da apsolutni svaki cover izvođač odaje identičan stav na van – sve se radi iz dubokog, gotovo obožavateljskog, poriva spram autora originala. Glazbeno gledano, pristup je hiperboličan. Konstantno se pokušava dostići identičnost izvedbe sa snimljenim originalom. Nema tu nimalo prostora za neki, primjera radi; pankerski pristup, neko ‘ritalno spaljivanje idola’, neko buđenje vlastite autorsko-izvođačke samosvijesti izvan striktno zadane matrice. Iako, paradoksalno, izvođači covera daju sebe i svoje znanje kroz izvedbe obrada, u svemu tome ima jako malo ‘njihovog’, također se to niti ne validira i ne doživljava kao njihovo. Publici je to zanimljivo kroz stav vlastite komocije u kojoj je izraženija želja prema ukalupljenoj sigurnoj igri i opuštanju kroz poznate melodije i tekstove bez ikakve opasnosti da tu nešto može biti krivo shvaćeno. Nema rizika kakav postoji s neetabliranim imenima u širokopojasnom autorskom spektru. Ukratko, nema svatko živaca biti ‘uključen’ u ono što se zbiva na pozornici i još doći u neugodnu poziciju da to, na primjer, doživi dijametralno suprotno nekom kritičkom mišljenju koje se stvara te večeri, bilo ono loše ili dobro. Statistike kažu kao je to uglavnom obrazac ponašanja starije populacije koja posjeduje sasvim razumljive inhibicije u uklapanje u matricu mlađih generacija koje dolaze. No mi imamo drugačiji slučaj, gdje se mlada publika ponaša na taj način. Za potražiti odgovor treba prvo vidjeti okruženje iz što više aspekata.

Medijsko okruženje

Krenimo od radijskog programa. Ono što je u nas novost ove decenije jest prevladavajući formatirani program radijskog mainstreama. Taj program je zbog komercijalnih aktivnosti temeljen na stalnim anketama i istraživanjima što publika želi čuti. Taj pristup svakako u priličnom (u)dijelu ukida značaj funkcija radijskih urednika i DJ-a kakav su oni nekad imali. Nekad su doživljavani kao dio kreative od koje se očekivalo da osjeća ‘zlatni rez’ u tome koliko biti progresivan u predstavljanju nečeg novog publici, a opet znati skupljati bodove i na regresivnosti. S formatiranim pristupom ‘glavni urednik’ postaje publika, a tu nema prostora bilo kakvom elitizmu, igra se regresivno na opće poznata mjesta u glazbi. Biti mlad i biti zvučno iz dana u dan izložen takvom ‘vječito podgrijavanom starom ručku’ znači dobiti sliku kako se ili ništa novog i generacijskog ne događa, ili da se možda i događa, ali nikakva korist od toga jer niti ima proboj ni prođu.

Proboj i prođu u tom svijetu zakočenom u ‘boljoj’ prošlosti nudi drugi (i najmasovniji medij) – televizija. Prošlo desetljeće pripadalo je reality showovima koji su stvarali sezonske tzv. sjedalačke zvijezde. Tim ‘zvijezdama’ nije trebao nikakav talent, bilo je dovoljno da su u svoj svojoj prirodnosti izloženi TV publici. Sukladno tome iza njih nije ostalo ništa. Nekakva, nazovimo je uvjetna ‘evolucija’ dolazi s talent showovima od kojih su najbrojniji oni pjevačkog karaktera, što je svakako i razumljivo, obzirom da je pjevanje kao i atletika u sportu; individualna disciplina koja nije nužno i skupa; ili pojednostavljeno, siromašno smo društvo i pjevanje je najjeftiniji hobi koji ne iziskuje neke produkcijske izdatke, kao što nosi i to čarobno svojstvo da se na talenta i sluhista može nabasati ama baš svugdje.

Stvari su se na tim pjevačkim showovima dakako odredile kroz njihovu praksu, a to je da publika redovno želi čuti kobinaciju u kojoj se radi o izvedbi nekog zahtjevnog glasoparajućeg klasika od strane potpunog glazbenog amatera. Logično, to ‘radno mjesto’ upravo je kao stvoreno za rastezljive mlade glasnice. Kad se tome dodaju i produkcijski nabrijani formati u udarnim terminima kojima se potenciraju i dramski elementi u svakoj epizodi, gdje su suze pred kamerama (što radosnice, što tužnosnice) poželjne u tom glazbeno-sportskom rivalstvu vokalnih sprintera, onda je jasno da je to must see (or be) medijski produkt.

Koliko je moćan taj ‘sad i ovdje’ okvir, toliko je (opet) retrogradan sam glazbeni program, jer, izvode se pjesme, u prosjeku, stare 20-50 godine ili trenutni planetarni hitovi (prošle) sezone. Biti mlad i biti zvučno izložen takvom ‘podgrijavanom starom ručku ali s novim (vokalnim) začinom’ znači dobiti sliku da je to recentno i generacijski i da to donosi prođu. Uostalom, ‘svi’ oko takve mlade osobe govore da je prije bilo bolje, od roditelja pa nadalje. Povijest nikad nije bila življa, općenito, čak i kad se sagleda detalj s povratkom vinilnih ploča.

Zaključak je da su mainstream mediji koji i dalje okupljaju najveći udio publike prestali ići u korak sa svojim vremenom. Razlog tome treba potražiti i u tome što očigledno nema ni prostora ni želja za mlađim uredničkim kadrom. Dalje>>

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate