Cover bendovi kao cover priča

…Ili; zašto je kod nas u jeku anomalija da na nastupe cover izvođača hrli mlada, a ne sredovječna populacija, što je slučaj gledano zapadnije od nas.

  • 31
    Shares
Imena cover bendova često se čine kao jedini poligon za 'autorske' eksperimente
Imena cover bendova često se čine kao jedini poligon za ‘autorske’ eksperimente

Nedavno sam u par navrata razgovarao s kolegama koje se vrzmaju po koncertima i skoro pa redovno dođe priča i do cover bendova, tj. uspješne prođe koju imaju kod koncertne publike i to posebice mlađe dobne populacije. Da se ne varamo, i ja spadam u one koji bi ispravljali ‘krive Drine’ i koji bi rado gledali utopističku sliku u kojoj originalni izvođači, koji imaju što za reći drže primat, posebice oni mlađi koji bi trebali u neku ruku biti i glasnogovornici svoje generacije, ali glazbena ponuda uvijek živi unutar sklopa ponude i potražnje. Tu nema nikakve tajne. No bilo je zanimljivo za istražiti i naravno pokušati odgovoriti na pitanje: zašto je kod nas u jeku anomalija da na nastupe cover izvođača hrli mlada, a ne sredovječna populacija, što je slučaj gledano zapadnije od nas.

O vrijednosti sviranja covera ili standarda dobro je i bez uvijanja u nekoliko navrata (kad god ju se to pitalo) odgovorila poznata kanadska jazz pianistica Diana Krall koja je izgradila i karijeru kao interpretatorica, a to je da je to nemjerljivo s onim što su stvarali autori originala. Autori originala su oni koji pomiču granice i ulaze na nesiguran teren, oni se kockaju sa svime, ponajviše sa svojom reputacijom i karijerom. Interpretator nečeg gotovog i posebice onog s dokazanom prođom kod publike nikad ne može biti prihvaćen na jednakom umjetničkom nivou. Dakle, tu i Krall umanjuje svoj značaj postavljajući samo jedan univerzalni standard mjerenje te sub-vrijednosti interpretiranja, a to je; s koliko je poštovanja odsvirana obrada spram originala i autora.

Poznato je da apsolutni svaki cover izvođač odaje identičan stav na van – sve se radi iz dubokog, gotovo obožavateljskog, poriva spram autora originala. Glazbeno gledano, pristup je hiperboličan. Konstantno se pokušava dostići identičnost izvedbe sa snimljenim originalom. Nema tu nimalo prostora za neki, primjera radi; pankerski pristup, neko ‘ritualno spaljivanje idola’, neko buđenje vlastite autorsko-izvođačke samosvijesti izvan striktno zadane matrice. Iako, paradoksalno, izvođači covera daju sebe i svoje znanje kroz izvedbe obrada, u svemu tome ima jako malo ‘njihovog’, također se to niti ne validira i ne doživljava kao njihovo. Publici je to zanimljivo kroz stav vlastite komocije u kojoj je izraženija želja prema ukalupljenoj sigurnoj igri i opuštanju kroz poznate melodije i tekstove bez ikakve opasnosti da tu nešto može biti krivo shvaćeno. Nema rizika kakav postoji s neetabliranim imenima u širokopojasnom autorskom spektru. Ukratko, nema svatko živaca biti ‘uključen’ u ono što se zbiva na pozornici i još doći u neugodnu poziciju da to, na primjer, doživi dijametralno suprotno nekom kritičkom mišljenju koje se stvara te večeri, bilo ono loše ili dobro. Statistike kažu kao je to uglavnom obrazac ponašanja starije populacije koja posjeduje sasvim razumljive inhibicije u uklapanje u matricu mlađih generacija koje dolaze. No mi imamo drugačiji slučaj, gdje se mlada publika ponaša na taj način. Za potražiti odgovor treba prvo vidjeti okruženje iz što više aspekata.

Medijsko okruženje

Krenimo od radijskog programa. Ono što je u nas novost ove decenije jest prevladavajući formatirani program radijskog mainstreama. Taj program je zbog komercijalnih aktivnosti temeljen na stalnim anketama i istraživanjima što publika želi čuti. Taj pristup svakako u priličnom udjelu ukida značaj funkcija radijskih urednika i DJ-a kakav su oni nekad imali. Nekad su doživljavani kao dio kreative od koje se očekivalo da osjeća ‘zlatni rez’ u tome koliko biti progresivan u predstavljanju nečeg novog publici, a opet znati skupljati bodove i na regresivnosti. S formatiranim pristupom ‘glavni urednik’ postaje publika, a tu nema prostora bilo kakvom elitizmu, igra se regresivno na opće poznata mjesta u glazbi. Biti mlad i biti zvučno iz dana u dan izložen takvom ‘vječito podgrijavanom starom ručku’ znači dobiti sliku kako se ili ništa novog i generacijskog ne događa, ili da se možda i događa, ali nikakva korist od toga jer niti ima proboj ni prođu.

Proboj i prođu u tom svijetu zakočenom u ‘boljoj’ prošlosti nudi drugi (i najmasovniji medij) – televizija. Prošlo desetljeće pripadalo je reality showovima koji su stvarali sezonske tzv. sjedalačke zvijezde. Tim ‘zvijezdama’ nije trebao nikakav talent, bilo je dovoljno da su u svoj svojoj prirodnosti izloženi TV publici. Sukladno tome iza njih nije ostalo ništa. Nekakva, nazovimo je uvjetna ‘evolucija’ dolazi s talent showovima od kojih su najbrojniji oni pjevačkog karaktera, što je svakako i razumljivo, obzirom da je pjevanje kao i atletika u sportu; individualna disciplina koja nije nužno i skupa; ili pojednostavljeno, siromašno smo društvo i pjevanje je najjeftiniji hobi koji ne iziskuje neke produkcijske izdatke, kao što nosi i to čarobno svojstvo da se na talenta i sluhista može nabasati ama baš svugdje.

Stvari su se na tim pjevačkim showovima dakako odredile kroz njihovu praksu, a to je da publika redovno želi čuti kobinaciju u kojoj se radi o izvedbi nekog zahtjevnog glasoparajućeg klasika od strane potpunog glazbenog amatera. Logično, to ‘radno mjesto’ upravo je kao stvoreno za rastezljive mlade glasnice. Kad se tome dodaju i produkcijski nabrijani formati u udarnim terminima kojima se potenciraju i dramski elementi u svakoj epizodi, gdje su suze pred kamerama (što radosnice, što tužnosnice) poželjne u tom glazbeno-sportskom rivalstvu vokalnih sprintera, onda je jasno da je to must see (or be) medijski produkt.

Koliko je moćan taj ‘sad i ovdje’ okvir, toliko je (opet) retrogradan sam glazbeni program, jer, izvode se pjesme, u prosjeku, stare 20-50 godine ili trenutni planetarni hitovi (prošle) sezone. Biti mlad i biti zvučno izložen takvom ‘podgrijavanom starom ručku ali s novim (vokalnim) začinom’ znači dobiti sliku da je to recentno i generacijski i da to donosi prođu. Uostalom, ‘svi’ oko takve mlade osobe govore da je prije bilo bolje, od roditelja pa nadalje. Povijest nikad nije bila življa, općenito, čak i kad se sagleda detalj s povratkom vinilnih ploča.

Zaključak je da su mainstream mediji koji i dalje okupljaju najveći udio publike prestali ići u korak sa svojim vremenom. Razlog tome treba potražiti i u tome što očigledno nema ni prostora ni želja za mlađim uredničkim kadrom.

I među cover bendovima zna vladati pravilo; što bizarnije to bolje
I među cover bendovima zna vladati pravilo; što bizarnije to bolje

Koncerti

Obzirom da je jasno kako ne mogu svi pjevati svoju omiljenu pjesmu na TV ekranu, a ‘scena’ postoji, jasno je da će slična matrica ‘podgrijanog starog ručka’ vrlo lako osvanuti i u ulozi ‘prave večere’ tj. koncerta. Tu ‘večeru podrgijavaju’ cover bendovi, koji ako sad malo sažmemo sliku, nisu razlog, već samo jedan segment široko raširenog obrasca kad je glazba u pitanju. Nema tajne da je i za cover bend u 90 posto slučajeva najvažnija figura pjevač, jer jedino originali s izvanserijskim pjevačima ‘zaslužuju’ biti nanovo interpretirani, dakle i tu je izvođačka vizija dakako sužena.

Pjevač u cover bendu je u ‘live talent showu’, svi drugi instrumentalisti (koliko god se osjećali ‘virtuozično’) ne treba posebno razlikovati od onih koji sviraju svadbe. Jednostavno, gaža je gaža. Svak’ će u povjerenju reći da to radi zbog izvora prihoda, naravno nemali broj njih ima i svoje autorske bendove, pa se uzročno-posljednični fokus produbljuje jer cover bendovi ‘hrane’ i mnoga autorstva.

Što se publike tiče, razumljivo je da je stasala jedna nova mlada generacija, možda i jedna od prvih koja nije u tolikoj mjeri odbacila (glazbena) dostignuća prethodnih generacija, krenula rušiti stare okvire i graditi svoje. Cover bendovi su i dokaz da je rock pored toga što je dobrano ostario u stanju prozvesti taj mitski kompleks u kojem mladi imaju poriv hrliti na koncerte na kojima se želi čuti postoje li vokali koji izgaraju za tim da zvuče kao neki davni originali. S druge strane nije problem što smo kao Slaveni uglavnom nostalgične duše, već što smo i siromašni i jednostavno smo ispali iz ponuda za brojna svjetska imena iz A lige (čitaj; onih koji su najskuplji jer su već odavno legende) i koncert cover benda dođe kao super jeftina kompenzacija za čula.

No emocije na takvim koncertima ponajviše su iskrene jer iako se igra tzv. lažna igra u kojoj je publika došla zbog (omiljenog) benda A slušati bend B, kao što je i bend B došao zbog benda A i u njegovom nedostatku ga počinje oživljavati. Čežnja s obje strane pozornice stvara nešto što bi se moglo okarakterizirati i kao uživanje u kolektivnom stvaranju iluzije, nešto poput vjersko-religijskog rituala, jer svatko može zamisliti božanstvo iako ga nije vidio, a ovdje je riječ o projekciji na aktere čiji lik i djelo su poznati onima koji su se zbog njega/njih okupili. Dakle tu su svi ‘dokazani vjernici’, i oni koji znaju svirati nečiji opus i oni koji zborno napamet pjevaju te pjesme.

Mrtve državne kulturne institucije

Popularnost takve ‘cover kulture’ zasigurno ukazuje na dvije bitne stvari. Jedna se tiče sadašnjosti, druga budućnosti. Što se tiče sadašnjosti, popularnost cover bendova i cijelog tog mindseta dokaz je kako ova sadašnjost ‘nije svijet za mlade’, tj. u cijeloj ovoj rapidnoj informacijsko-informatičkoj revoluciji, ova generacija je medijski zapostavljena (da ne kažem i gore stvari), a uz to joj je i malo teže uspostaviti međugeneracijsku komunikaciju. Okretanje mladih (ne boljoj, već sigurnoj) prošlosti govori u prilog tome da ne postoji dizajnirani mainstream medijski kanal (ili kanali) koji je u stanju značajno promicati vrijedne autore nove generacije, a time učiniti i pozitivan pomak prema usvajanju društvene matrice koja proizvodi prave individualce, a ne klonove.

O angažmanu nadležnih državnih tijela kulture se također može reći da ne čine dovoljno, ili čak ništa. Pojam clubbinga osim što je za njih pojam španskog sela, i dalje pati od brojnih atavizama prošlosti da je to način života koji kvari, a ne poboljšava mlade. No ti atavizmi nadležnih kulturnih tijela koje u krajnjoj instanci od njih radi indolentno-indiferentna tijela koja imaju određene poluge moći (ali ih ne koriste) i koja su indirektno odgovorna što clubbing u ovoj zemlji nije nešto što oblikuje jasna kulturna strategija već ‘njegovo veličanstvo šank’. Usuđujem se reći da je naša klupska ponuda u glavnom gradu još i izvrsna obzirom na sve okolnosti. No za sve loše što proistječe iz nje nije grijeh vlasnika šankova, već grijeh spomenutih struktura koje su svoj posao oblikovanja kulturnih obrazaca (jer to jest dio kulturne scene) dali u ruke onima kojima to ipak nije primarni posao. Dolazak nove vlasti koja je odobrila najniži budžet za kulturu u povijesti ove zemlje ukazuje na jasnu intenciju da šankovi još više uzmu primat u određivanju programa – ekonomskim terminom kazano: radi se na sužavanju asortimana, nipošto njegovom povećanju.

Diskografija

Razvidno je to iz toga da mlada autorska scena postoji, ali iz spomenutog je i razvidno da joj nedostaje jači priliv publike. Oni kojima se dogodio uspjeh, znaju da je za to najzaslužnije postojanje interneta i njegovih, što glazbenih, što društvenih alata. Nesigurnost biznis modela također pridonosi cjelokupnom ozračju. Diskografija je nekada imala nezavisne kriterije i nudila je mogućnost afirmacije, no smanjenje prodaje nosača zvuka i njihovo svođenje na današnju vrijednost vizit-karte ili suvenira ugasila je mnoge A&R odjele u kojima su radili talent hunteri. U našim okvirima gledano, diskografi su usko vezani za jedini ‘sigurni’ priljev od raznih prava koji dolaze iz spomenutog medijskog okruženja iskorištavanja ‘sigurne’ prošlosti.

Kad je riječ o prihodima od internetskog streaminga, kako su to primijetili zapadni analitičari, tu se priča o iznosima u centima, a ne kao nekad u glazbenom poslu, u dolarima. Biti tu mladi ili anonimni autor bez ikakvog PR zaleđa i stajati na istoj startnoj poziciji s etabliranim legendama cijelog svijeta (i svih vremena) i nije baš neka obećavajuća startna pozicija. Ako se tome pridoda i podatak da naš najuspješniji glazbeni proizvod na zapadnom tržištu čini čelistički dvojac koji svira pop i rock obrade još je lakše uvidjeti po kojim parametrima se uopće može igrati.

Nostalgična sadašnjost = distopična budućnost

Na kraju dolazimo do onoga što se tiče budućnosti. Uspostavljeni obrazac jačeg naglaska na reprodukciju postojećeg, a ne na autorstvo nešto je što definitivno slabi sve oblike pozicioniranja scene i na makro i mikro slici, a time i njen razvoj, širinu, a u krajnjoj instanci i opstanak. Možda u ovom trenutku ima nečeg romantiziranog u tome da djeca slušaju glazbu iz mladosti njihovih roditelja, no koje desetljeće više i slika u kojoj će buduća djeca slušati ono što su slušali njihovi djedovi i bake u najmanju ruku je distopijska.

Ako je cover band način za postizanje i pozornosti i zarade, nedvojbeno je da će se isti model rapidnije ‘razvijati’ u postojećim uvjetima. Čini se kao da nas dijeli korak od toga kad će cover bendovi postati cover story, iliti priča s naslovnice. Jedino što se sa sigurnošću ne može proreći jest je li to savršeni početak ili savršeni kraj.

  • 31
    Shares

Zadnje od Tema

Idi na Vrh