Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Filmska recenzija

The Eyes of My Mother
'The Eyes of My Mother' - istinski poremećen arthouse horror

Clone Age ‘Fuse’ – kad sve (o)visi o jednom osiguraču

Čakovečki rock kvartet svojim prvijencem priča i jednu zanimljivu priču…

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Clone Age 'Fuse'

Clone Age ‘Fuse’

Većina nas zna onu legendarnu mantru iz filma ‘Sjećaš li se Dolly Bell“ koja ide: „Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem“ koja se jedino kao vic može interpretirati za uvjete na današnjoj domaćoj glazbenoj sceni gdje snimanja albuma u mnogo slučajeva imaju karakteristiku snimanja jazz albuma iz vremena 1950-ih i 60ih godina prošlog stoljeća, kad je budžet omogućavao ulazak u studio na dan-dva, nekad i samo za jedno popodne kako bi se snimio album.

Debitantima je u današnje vrijeme izumrlih A&R diskografskih odjela, koji su još u prošlom desetljeću bili investicijski kotač za ulazak u studio, makar i za demo, život dobrano zakompliciran. Slučaj čakovečkog rock kvarteta Clone Age samo je još jedna recka na opasaču teških vremena za (nove) glazbenike. Naziv prvog albuma „Fuse“ (Strujni osigurač, eng. prev.) posveta je upravo tom malenom izumu koji sprječava tragedije većih razmjera, zahvaljujući tome što on prvi strada u neispravnom strujnom krugu ili pri preopterećenju.

Sudbina je htjela da tog vikenda kad je bilo dogovoreno snimanje albuma u prostoriji benda pregore svi osigurači osim jednog. Popravak instalacije preko vikenda nije bio moguć pa su Clone Age i producent Mark Mrakovčić bili ovisni o jednoj jedinoj utičnici koja je izdržala sva opterećenja u ta dva dana. Dakle, situacija snimanja uživo s konstantnom strepnjom da sve može biti prekinuto ‘višom silom’ svakog trenutka.

Ako se netko pita zašto je ovakav uvod uopće potreban, e pa, potreban je iz razloga što s produkcijske strane gledano ono što su Clone Age i Mrakovčić napravili u tim uvjetima, netko poput Davida Grohla ‘pegla’ mjesecima. Naravno, ta ovlaš usporedba ne služi kako bi se pljunulo na ono što rade Foo Fighters, već da bi se još jednom pohvalilo s jedne strane Mrakovčićevo ‘audio čarobnjaštvo’ i postizanje zavidno bogate zvučne slike kad bend kojeg snima to i zahtijeva, a s druge strane pohvala također ide i Clone Ageu kojeg redom čine: Robert Kriković (vokal, bas gitara), Adrijano Valpatić (gitara, back vokal), Nenad Rešetar (gitara) i Marko Lajtman (bubnjevi).

Bend je glazbeno-žargonski kazano bio ‘napucan’ – vrhunski uvježban za snimanje deset pjesama za prvijenac. Njihova sinergija ‘zajedničkog disanja’ sveprisutna je već s uvodnom „Give Yourself To Me“, pa se i tom imperativu nije teško predati. Upravo ta zajednička energija koja zrači iz cjelokupnog materijala, jednako na većinskim brzim i žestokim brojevima, kao i na baladama „My Little Miracle“ i „What’s My Name?“, doprinosi tome da se Clone Age ne doživi kao još jedan u nizu bendova klonova današnjice. Jest da nemaju markantne autorske izlete u novo i nepoznato i da se drže dobro poznatih špranci dinamičkog rock disanja, ali osjeti se da to što izvode dolazi iskreno iz njihove nutrine što jako dobro i u ‘krovnoj konstrukciji’ vokalno drži Robert Kriković (a njegovo prezime, koincidencije li, kao da sve govori).

I za kraj još jedna referenca na Foo Fighters, na koje Clone Age pomalo podsjećaju; da sam hrvatski tinejdžer zaluđen Grohlovim likom i djelom i da nemam novaca za pogledati ga na nekom europskom gigu, veću satisfakciju bih sigurno pronašao na nekom polupraznom klupskom koncertu Clone Age, nego na gigu nekog Foo Fighters tribute banda. Po onome što su Clone Age pokazali na „Fuse“, zasigurno uživo zvuče još bolje – to je ta energija od koje tinejdžerima trebaju popucati svi osigurači u glavi.

Ocjena: 8/10

(Dallas Records, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate