Cinkuši u Močvari, a publika na orehu

Je li to na samom izmaku ove godine započeo hype oko Cinkuša, ili se dupkom napunjeni auditorij u petak u Močvari na savskom nasipu bila samo uvertira u novogodišnje tulumarenje? Možda i jedno i drugo, iako bi bilo dobro da je u pitanju (konačno) veće priznavanje rada jednog od ponajboljih etno sastava koje Hrvatska ima.

Cinkuši u Močvari (Foto: Mladen Pobi)
Cinkuši u Močvari (Foto: Mladen Pobi)

Nije to bio jedan od onih koncerata Cinkuša u KSET-u kad se znalo zažamoriti u publici prilikom izvođenja balada. Upravo suprotno tome. Natiskana publika itekako je slušala svaki dio opusa Cinkuša, posebice onaj sporijeg tempa, da bi, kako se primicao kraj, uzbuđenje raslo i raslo, do te mjere da je publika zazivala „Hoćemo još!“ i prije nego li je bilo riječi o službenom kraju, koji je i ovog puta grunuo snažnom i združenom a capella izvedbom „U gori raste zelen bor“ ovog mnogoljudnog benda, kao i publike.

Bisevi su se nakon toga nizali, a moglo ih je biti i još, ali je kontrabasist i pjevač Tihomir Kruhonja sve završio povikom: „Odite pit!“, nakon skoro dva i pol sata uistinu izuzetnog koncerta.

Cinkuši su rijetka krležijanska glazbena družba. S jedne strane gledano, kao da su zaprljani u blato seoskih svadbi poput neformalne bande kojoj niti jedna krčma nije strana, a s druge, muzičari-intelektualci koji imaju istančani osjećaj za pronalaženje onog najvrijednijeg u folklornom nasljeđu. „Podvalit“ će oni i Dylana i Santanu u napitnicu, obojiti neki meddley improvizacijom koja kao da je pobjegla iz kuhinje jednog T. Bone Burnetta, koji već desetljećima američkom countryju dadne neku novu vrijednost, ili će pak svakom gostu glazbeniku pružiti toliko prostora da se dotični osjeti udomaćenim kao u vlastitom sastavu, i što je najvažnije Cinuši su iskusni stroj pulsirajućeg ritma i opijajuće izvedbe. Tako dobro drže nit između spontanosti koju melos nalaže i profesionalne izvedbe, nikad toliko precizni da bi izgubili autoentičnost i životnost, nikad preprljavi pa da se sve pretvori u kakofoničnu anarhiju. I naravno, Krležijanstvo kao nit vodilja. Isto ono krležijanstvo koje je iznjedrilo Balade Petrice Kerempuha, isto ono Krležijanstvo koje je postalo tako prezreno u današnjici jer nudi vječitu srž ovdašnjosti, Krležijanstvo koje zahtijeva intelektualno odmetništvo od malograđanskih manira vječite periferije.

Zoran Perić i Krešo Oremuž s Cinkušima u Močvari (Foto: Mladen Pobi)

Njihovi tekstovi, kao pjesme koje obrađuju nude utjehu u ljudskosti, nešto poput stoljetnog narodnog lijeka, bilo da je riječ, primjerice, o gorko-slatkoj poskočici „Ženidba-udaja“ ili o prigrljenoj „Ljubav se ne trži“ čija epska izvedba je uzbudila i gostujućeg Darka Rundeka, koji je prije toga izvodio pjesme „Tiček“ i „Deca moja deca“ s aktualnog albuma „Krava na orehu“, o čijoj promociji je na kraju krajeva i bila riječ.

Kad smo već kod gostiju, trubač Igora Pavlica činio je s trombonistom Nikolom Santrom maštoviti puhački tandem, Zoran Perić bendžist i pjevač grupe Picksiebner usijao je atmosferu u svojevrsnom „Deliverance“ instrumentalnom duelu s violinistom Markom Firstom, dok je usnoharmonikaš Krešo Oremuš bio gotovo u ulozi pridruženog člana, a tu čast mu je ukazala i mandolinistica Natalia B. Radušić toplom gestom kad je njegov stalak s mikrofonom pred kraj nastupa povukla u prvi red i Krešu time uvrstila u Cinkuški špalir koji je u tom trenutku izuvao krcatu Močvaru od oduševljenja.

Cinkuši u Močvari (Foto: Mladen Pobi)

Njihov punk drmeš imao je prejaki impuls da bi publika uopće mogla drukčije reagirati u velikom finalu. A opet, nije to bila ‘štala’ bez glave i repa, već koncertna rasturačina od benda koji ima itekako jasnu poruku, a time i misiju koliko god ih netko možda neozbiljno doživljavao. Jednostavno kazano, samo vrhunski fokusirani glazbenici mogu izvesti „U gori raste zelen bor“ koji a capella himnično nosi kao da ga u tom trenutku pjeva „Aleksandrov zbor“. Stoga, da, hype oko Cinkuša bila bi dobra stvar (ako se događa), jer nitko poput tog benda toliko dobro ne njuši folklorno nasljeđe i tali ga u novu autentičnost. Kao što nitko poput Cinkuša ne zna kud taj glazbeni folklor treba odvesti da vas potpuno omađija.

Share this...
Share on Facebook124Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh