Chui i Jazz orkestar HRT-a ‘Chui ovu glazbu’ – I opet kandidat za album godine

Chui nije iskoristio Jazz orkestar HRT-a za pratnju, već kao da je svojim duhom prožeo cijeli taj mnogoljudni sastav. Na albumu 'Chui ovu glazbu' svi ti glazbenici su Chui.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Chui i Jazz orkestar HRT-a 'Chui ovu glazbu'

Chui i Jazz orkestar HRT-a ‘Chui ovu glazbu’

Puno malih sastava je promašilo poantu udruživanjem s velikim orkestrima, kad su se našli u prilici za suradnju. Nevezano za stilska opredjeljenja, aranžmani velikih orkestracija posebna su vrsta izazova. Nepobitno je da veliki orkestar daje moćnu zvučnu sliku, ali njegova tromost, koja se tu nameće kao nusprodukt, može unijeti i tromost u prearanžirane skladbe originalno napisanie za manje sastave. Također uloga orkestra može biti i prenaglašena i time progutati original, a ako je pak isuviše pozadinski obojena, onda vuče pitanje svrhe takvog poteza. Dakle, pronaći balans i uistinu dobiti novu vrijednost je pakleni zadatak za svakog tko se uhvati pisanja partitura za proširenje zvučne slike, primjerice, jednog trija.

Zagrebački trio, odnedavno kvartet, Chui već je postigao čudo kad je konsenzusom domaće glazbene kritike u tjedniku Nacional uspio da treći album „Third Sun From The Stone“ bude proglašen najboljim albumom godine u manje od mjesec dana po objavljivanju u prosincu 2015. Oduševljenje kritike ubrzo se prenijelo i na publiku čime je taj jazz sastav koji koketira i s plesnim zvukom uskoro postao atrakcija među klupskom publikom koja nije pretjerano involvirana u jazz vode. Potom je bend po inerciji postao jedan od najhvaljenijih glazbenih sastava koji je hrvatsku glazbu predstavljao i u inozemstvu na showcase festivalima. Jedino čudo koje taj sastav nije tada uspio postići bilo je da ga prizna i direkcija hrvatske glazbene nagrade Porin. Naime, za arhaičnim stereotipima opterećene birokrate iz Porina Chui tada nije bio jazz sastav. Dakle, Chui je poput nekog nestvarnog vanzemaljca uspio učiniti nemoguće u jednoj Hrvatskoj, ali kroz blokade strukovne birokracije jednostavno nije mogao.

U tom svjetlu sam nekako iščitavao poriv klavijaturiste Tonija Starešinića, nenametljivog vođe sastava Chui, da svoj sastav oživi s pratnjom Jazz orkestra hrvatske radiotelevizije. Jer tko nakon toga što nastupaš s jazz orkestrom može reći da nisi jazzist? A tako nešto lako može biti krivi motiv, ako se po putu ‘zaboravi’ na glazbu.

Kad sam čuo da je u pitanju dupli album, zazvučalo mi je sve kao dvostruka nevolja, jer se ni megalomanija nije mogla isključiti kao poriv. „Chui ovu glazbu“ gotovo da nema skladbu kraću od osam minuta. To je progesivni šus s kojim bi se pomučio i jedan majstor progresivnih orkestracija kakav je bio maestro Gil Evans. A da se ne govori da pristup mora nositi poletnost blisku modernoj plesnoj glazbi i da orkestar ne smije anakrono svingati kao da je u pitanju pratnja za jednog Tonyja Bennetta. Ukratko, s priličnom podozrivošću sam pristupio ovom djelu i pored toga što me Chui u proširenoj formaciji oduševio na jednom od koncerata u Muzeju suvremene umjetnosti, jer ipak, jedno je ugođaj uživo, a drugo zvučni zapis koji ne mora nužno stvoriti isti efekt kod slušatelja.

Isprva je taj osjećaj bio s prvom po redu „What Tomorrow Brings Today“, no samo u početku, u tom nekom prilagodnom procesu u kojem kao da je glazbeni vanzemaljac iz svog svemirskog broda sjeo u stari prostrani Cadillac. No vožnja je ubrzo postala jednako magična uz dodatak raskošnosti bogatog instrumentarija.

Već je u narednoj „Chui’s Waltz“ bilo jasno da Chui nije iskoristio Jazz orkestar HRT-a za pratnju, već kao da je svojim duhom prožeo cijeli taj mnogoljudni sastav. Na albumu „Chui ovu glazbu“ svi ti glazbenici su Chui. Konstantno frcaju varnice iz sekcija i neočekivana sola u toj rasplesanom mašineriji pretapajućeg stilskog šarenila. Kao da i je sam orkestar pod ravnanjem Andreasa Marinella (koji je zaslužan i za brojne aranžmane) dobio neka nova krila i zasvingao onako kako se u 21. stoljeću i treba zasvingati – upijajući i koristiti sve što je glazbeno nasljeđe do sada iznjedrilo. A glazbi Chuija svi ti silni uresi jako dobro stoje. Bilo kad se Damir Horvat na bass klarinetu i Zvonimir Bajević na krilnici izmjenjuju u solu u „Chui Is Here To Stay“ ili kad se osjeti latino aroma gitare Elvisa Penave u posljednjoj „Will I Ever See You Again“, ili pak kad Joe Kaplowitz klavirom udahne jednu drugu dimenziju u „Hypnodrome“, a o predivnom bubnjarskom solu Janka Novoselića u „Third Sun From The Stone“ da se i ne govori.

Kao bonus, ujedno i jedina vokalna izvedba, uvrštena je „Tebi putujem“ s Josipom Lisac, pjesma koja se već po objavi u prvoj polovici ove godine komotno mogla proglasiti evergrinom domaće produkcije koji je i u tom singl-segmentu otišao korak dalje i produžio minutažu standardnog singla predivnim glazbenim obratima i fenomenalnim saksofonskim solom Vojkana Jocića.

S „Chui ovu glazbu“ Chui ne samo da je diskografski potvrdio ‘kredite’ s „Third Sun From The Stone“ albuma, već je napravljena nadogradnja koja također treba ući u anale hrvatske moderne glazbe. Uz sve, sastav je još više proširio autocestu prema jazzu za sve one slušatelje kojim je upravo Chui u protekle, skoro dvije, godine postao jedna od početnih točki. Vrlo lako se opet i s razlogom može pričati o jednom od albuma godine.

Jedino što sigurno ostaje upitno jest hoće li direkcija Porina to i ovog puta omašiti. Iako je to nešto što bi najmanje trebalo zabrinjavati Starešinića i ekipu. Oni su sada definitivno nacionalno glazbeno blago koje je domaći jazz uvelo u 21. stoljeće, ali s bitnom opaskom da je to zamijetila i publika.

Ocjena: 10/10

(Dancing Bear, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate