Chuck Berry (1926. – 2017.) – drugo ime za rock and roll

'Ako bi Rock And Rollu trebali dati drugo ime, mogli bi ga nazvati Chuck Berry', izjavio je jednom prilikom John Lennon. Charlie Watts iz Rolling Stonesa pak nije mogao biti iskreniji i precizniji kad je karijeru najvećeg rock benda na planetu sveo u rečenicu: 'Lijepo je što dobivamo priznanja sve ove godine, ali sve što smo napravili bilo je imitiranje Chucka Berryja'.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Chuck Berry snimljen 1958. godine (Promo fotografija/Wikipedia)

Chuck Berry snimljen 1958. godine (Promo fotografija/Wikipedia)

Polemike oko toga tko je izmislio rock and roll, tj. je li to bio Bill Halley, Little Richard, Jerry Lee Lewis ili Chuck Berry te prijelomne 1955. godine kad su bijeli američki tinejdžeri zasićeni šlagerima, polkama i countryjem počeli zadovoljštinu tražiti u sirovom i divljem zvuku afroameričke glazbe koja je bila zabranjeno voće, odavno su su se stišale i složile da je arhitekt zvuka i emocije, a time i buntovničke filozofije bio upravo Chuck Berry.

U svojim dvadesetim godinama Chuck Berry je preko dana radio u St. Luisu na tvorničkoj traci gdje je sklapao automobile kako bi prehranio obitelj, a vikendima je svirao sa svojim triom. Odrastao pjevajući u crkvenom zboru i jednako inficiran bluesom i dominantnim countryjem, kasnije je kao instrumentalist i pjevač bio svestran i otvoren u tom pogledu. Naime, početkom 20. stoljeća, mnogi bijeli glazbenici pronašli su vrelo inspiracije u crnačkom bluesu, kad su pentatonske skale počeli ugrađivati i u country zvuk, a Berry je kao crni izvođač odlučio preokrenuti situaciju – stopio je dva žanra u jedno i kreirao najpopularniju matricu rock and rolla.

U svojoj osnovi Berry je bio country gitarist koji je ubrzao ritam dodavši mu najeksplozivnije elemente bluesa i boogie woogieja. Suočen s limitima ljudstva, jer je svirao u triju, napravio je i revoluciju po pitanju upotrebe električne gitare i time tako zauvijek udario temelje osnovi rock sastava kao trojke predvođene električnom gitarom.

Pojačalo mu je omogućio da bude najglasniji u sastavu, ali je pored toga razvio i tehniku istovremenog sviranja dvije i tri žice kako bi podebljao zvuk, te ubrzao bluzersku slide tehniku i uveo gotovo predimenzionirani vibrato, stvorivši ozračje kao da sviraju u najmanju ruku dvije gitare u bendu. Želja mu je bila da njegovo sviranje električne gitare oponaša puhačku sekciju koju si nije mogao priuštiti. Gitarska sola učinio je eksplozivnima i efektnima, dok je pjevanje zbog brzine ritma moralo postati grublje i agresivnije. Dakle, osim što je masna i neobuzdana električna gitara postala glavno obilježje stila, Berry je stvorio i ozračje rock and rolla – nije to bilo nešto što se samo interpretiralo, u rock je trebalo ući s potpuno drugačijim nabojem emocija spram svih dotadašnjih stilova.

Možda to najplastičnije dočarava snimka jednog puno kasnijeg sessiona s Keithom Richardsom u kojem pjesma „Oh Carol“ nikako da se zarola. Berry stalno prekida Richardsa koji već počinje gubiti živce, ali kad legenda osjeti naboj i kad sve krene kako treba i stvori se mojo, Richardsov pogled vražijeg zadovoljstva prema Chucku koji je kamera uhvatila u jednom trenutku najbolje definira što je to rock and roll.

Chuck Berry & Keith Richards – Oh Carol from Music Management USA on Vimeo.

Berry je nakon toga postao lokalna glazbena atrakcija u St. Lewisu. Ljudi su na njegovim koncertima reagirali potpuno neočekivano, znalo se dogoditi da svi razuzdano plešu oko njega i sastava kao oko nekog gurua. U tom periodu je razvio i vizualni identitet nedjeljiv od njega, a to je njegov poznati pačiji hod dok svira gitarski solo. U proljeće 1955. okuražen je došao u Chicago s namjerom da postane novi Muddy Waters, a Waters je osobno pak bio impresioniran ‘svojim nasljednikom’ i odmah ga upoznao s Leonardom Chessom, vlasnikom poznatog Chess Recordsa.

Chess na snimanju demo snimki nije bio posebno dirnut pjesmom „Wee Wee Hours“, već ga je privukla Berryjeva komična izvedba stare country pjesme „Ida Red“ u koju je kroz tekst unio elemente tinejdžerske ljubavne avanture i jurnjave Cadillac Coup Devillea i Forda V-8.

„Snažan ritam, automobili i mladenačka ljubav. To je bio trend i u to smo uskočili“, izjavio je Leonard Chess kasnije. Po izlasku pjesma je preimenovana u „Maybellene“ i do kraja kolovoza 1955. bila na 5. mjestu nacionalne top ljestvice. U sličnoj maniri počele nizale su se „Roll Over Beethoven”, “Back in the U.S.A., „Johnny B. Goode“, „Too Much Monkey Business“ i do 1959. godine Berry je imao devet hitova na Top 40 ljestvici.

U sagregacijom razdijeljenoj Americi bio je to i početak priče o uspjehu jednog Afroamerikanca. Rock and roll je bio temelj i za brisanje rasnih razlika. Ujedinjavao je bijes bijele mladenačke populacije, otvarao prostor crnoj populaciji, provocirao stare navike, sistem i uvjerenja.

Kod Berryja je postojao još jedan nenamjerni subverzivni element, a to je da je njegov glas zvučao bjelački, pa su njegove pjesme stoga emitirale i radio stanice okrenute isključivo bijelcima. Puno puta se znalo dogoditi da publika nije ni znala da je Chuck Berry crnac sve dok ga ne bi vidjeli te večeri na pozornici.

No krutost rasnih zakona tome je nakratko represivno stala na kraj kad je Berry osuđen na godinu i pol dana zatvora jer je bio optužen da je vozio maloljetnicu iz jedne u drugu američku saveznu državu. No po izlasku iz zatvora bio je popularniji no ikad prije. Njegove pjesme uveliko su obradili neki novi (bijeli) klinci; The Beack Boys, The Beatles i The Rolling Stones.

Da rock and roll voli loše dečke i utjelovljuje odmetništvo Chuck Berry je dokazivao cijeli život. Nekoliko puta je završio u zatvoru, bio na meti poreznika zbog njegove ‘samo keš’ rutine, kao što mu je i policija u premetačinama doma znala pronaći marihuanu i voajerske video snimke obzirom da je ilegalno postavio kamere u ženski zahod u vlastitom restoranu u Missouriju zbog čega su 59 oštećenice sudski tražile od njega 1,2 milijuna američkih dolara.

Njegovo ime kao glazbeni uzor naveli su mnogi koji su također odavno postali legende rock and roll svijeta. Chuck Berry bio je ujedno i među prvima koji je primljen u Rock And Roll kuću slavnih po njenom osnivanju.

Od posljednjeg studijskog albuma „Rock It“ objavljenog davne 1979. prošlo je 38 godina, a Berryja je smrt zatekla netom što je završio svoj posljednji studijski album čija objava je planirana za travanj ove godine i koji će se jednostavno zvati „Chuck“.

Važnosti, univerzalnost i što je najvažnije trajnost glazbe Chucka Berryja možda najbolje objašnjava i podatak da je se njegova pjesma „Johnny B. Goode“ našla na zlatnoj ploči koju je u sebi ponio NASA-in Voyager koji je napustio sunčev sistem u svojim vječnim svemirskim putešestvijama u potrazi za inteligentnim oblikom života.

Za kraj prenijet ćemo sadržaj pisma koji je voditelj i inicijator te misije, ugledni znanstvenik Carl Sagan poslao Chucku Berryju povodom toga 15. listopada 1986. godine, tri dana pred glazbenikov 60. rođendan.

„Dragi Chuck Berry,

Kada vam kažu da će vaša glazba živjeti vječno, možete biti sigurni da ne pretjeruju. „Johnny B. Goode“ je na zlatnoj ploči umetnutoj u NASA-inu svemirsku letjelicu Voyager koja se trenutno nalazi na dvije milijarde milja od Zemlje na putu prema drugim zvijezdama. Ta snimka će trajati milijardu godina i više. Sretan 60. rođendan uz naše divljenje prema glazbi koju ste darovali ovome svijetu. Go, Johnny, go.“

Carl Sagan

Pismo Carla Sagana upućeno Chucku Berryju 1986. godine

Pismo Carla Sagana upućeno Chucku Berryju 1986. godine

Budi spokojan legendo, ako vanzemaljci ikad preslušaju tu ploču, znat će što je rock and roll. A što se nas Zemljana tiče, odavno živiš vječno.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate