Brz, živ, atraktivan mini-spektakl u režiji Krešimira Dolenčića efektno plasira Voltaireova vazdazelena, mudro britka sarkastična zapažanja o ‘najboljem od svih mogućih svjetova’.
Nestvarno idiličan život na dvoru baruna Thunder-ten-troncka u Vestfaliji, negdje sredinom 18. st., predstavljen je u zlatnim i bordo tonovima elegantno komičnog, (gotovo) kičerski umirujućeg i ugodnog uvoda u kojem se dvorski žitelji kreću poput mehaničkih figurica iz glazbenih kutija i, koliko vidimo, unatoč ponekom razilaženju u mišljenjima, bivstvuju posve bezbrižno u čistom, urednom i sigurnom okružju plemićkih društvenih formi.
Preokret nastupa kad se glavni junak, Candide (Enes Vejzović), nezakoniti baruničin sin – uistinu ne znajući što čini, misleći da je samo pošao u šetnju – po uputama svog vrlog učitelja Panglossa (Duško Valentić), upusti u „vježbe iz fizike“ s barunovom kćeri, zanosnom damom „zamamnih guzova“, Cunegondom (Nataša Janjić Lokas), prema kojoj gaji ljubavne osjećaje, baš kao i ona prema njemu.
Protjeran s dvora, Candide putuje svijetom i susreće se s repertoarom nevolja, katastrofa i mahom loših ljudskih osobina te idući od nemila do nedraga, upadajući iz zla u gore, nailazi na nove i nove dokaze da je ovaj, „najbolji od svih mogućih svjetova“, u što ga je uporno uvjeravao Pangloss, takav samo ako oznaku „najbolji“ shvatimo vrlo, vrlo rastezljivo, svakako jako daleko od onoga na što najčešće prvo pomislimo kad pomislimo „najbolji“, a to je: jako, jako, dobar.
Kako, između ostaloga, reče sam Voltaire (1694-1778), francuski književnik, povjesničar i filozof, romančić „Candide li optimizam“ (1759) napisao je „kako bi zabavio“, dok njegov biograf Ian Davidson zaključuje da je riječ o „kratkom, laganom, brzom i duhovitom“ ostvarenju. U tim okvirima, za Gavellinu su ga pozornicu prema prijevodu R. M. Šurbatovića vješto dramatizirali i prilagodili Dubravko Mihanović i Krešimir Dolenčić, a potonji ga potom maštovito režirao u uzbudljivo brzometnom ritmu i obogatio nizom razmjerno jednostavnih, ali itekako efektnih vizualnih i inih atrakcija. Glumci na pozornicu dolaze i s nje odlaze odasvud – slijeva, zdesna, iz publike, iz dubine, odozdo iz propadališta i odozgo „cugom“ – učestalo komešanje u drugom i trećem planu popraćeno odgovarajućim svjetlosnim otocima (iznimno umješno oblikovanje svjetla potpisuje Zdravko Stolnik) dojmljivo „povećava“ pozornicu po dubini, a prizori se impresivno izmjenjuju „filmskom montažom“.
U suzvučju entuzijastičke razigranosti ostvareni su i glazba Willema Mičevića te kostimi Valentine Crnković, kao i njena scenografija jednostavnog, u bijelo obojenog namještaja što visi i kreće se gore-dolje, scenografije koja u neku ruku ne predstavlja ništa, ali istovremeno predstavlja i sve što treba, odnosno jednako „uvjerljivo“ reprezentira sve kutke svijeta kojima Candide hitro skakuće iz prizora u prizor, a svakako doprinosi neprestanom pulsiranju cjeline. Ne treba, dakako, previdjeti ni doprinos koreografije Maje Marjančić i scenskoga potreta Ive Petre Dragan.
Zaraznom radošću igre zrači i ansambl glumaca – uz spomenute to su još Jelena Miholjević, Siniša Ružić, Franjo Dijak, Janko Rakoš, Ankica Dobrić, Mirjana Majurec, Đorđe Kukuljica i Barbara Nola – koji redom zdušno i gustiozno utjelovljuju mahom više, groteskno i točno karikiranih likova.
U svoj toj šaroliko vatrometnoj dinamičnosti, u koju su glatko ušiveni i brojni anakronizmi – na posebno dobar odjek nailazi uplitanje stihova ovdašnjih lahkoglazbenih uspješnica („tri sam ti zime šaptala ime, bila sam ti privjesak…“) u završni Cunegudnin monolog – nije, međutim, otupljena oštrica Voltaireove kritike crkvenih i profanih vlasti, niti su izgubljene njegove nevesele misli o svijetu kao poprištu ratova i nepravdi koja itekako vrijedi i danas. Nema farbanja sretnim svršetkom, „ljudska je priroda nepostojana i prevrtljiva, stalna nam je tek potreba da preživimo i spoznamo, a put kojim ćemo se kretati sve je, samo ne pravocrtan“. Život je, općenito, više-manje, noćna mora.
Devedesetminutna predstava nagrađena je kao najbolja predstava 28. Gavellinih večeri, 2013.
(GDK Gavella, Zagreb, 3. travnja 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
