Bruno Antolić (Letarg): Nemamo ‘spiku’, osim iskrenih pjesama

Koprivnički kantautor Bruno Antolić, koji pod imenom Letarg upravo objavljuje svoj prvi dugosvirajući album 'Tibor', u prvom (vrlo intimnom i iskrenom) intervjuu vezanom za ovaj projekt, za Ravno Do Dna je otkrio detalje o ploči koju ćemo imati priliku slušati od 12. listopada.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Bruno Antolić (foto: Dinko Šimac)

Bruno Antolić (foto: Dinko Šimac)

Ostvarili ste velik uspjeh trećim mjestom na prošlogodišnjem Demofestu. Je li vas to potaklo da napokon snimite prvi dugosvirajući album?

Bruno Antolić: Prije nego li sam s ekipom osvojio nagradu na banjalučkom Demofestu uopće nismo razmišljali o dugosvirajućem albumu. Bilo nam je jako ugodno koketirati s EP izdanjima. Dakle, EP-ji su kraći, samim time lakši za snimiti i jeftiniji te meni kao autoru jednostavniji za uklopiti u neki smisleni koncept. Na prijašnjim projektima javljao se problem da mi dugosvirajući albumi imaju dva različita „filinga“, zato sam i počeo u Letargu s EP-jima. Međutim, uvijek je postojala nostalgična želja za pravim albumom. Mislim da je taj format ušao duboko pod kožu onima koji su počeli otkrivati glazbu devedesetih, tako da je teško truditi se protiv toga. Znači, nagrada od 1000 EUR me potakla i omogućila mi da ostvarim tu želju i da na taj način obilježim prvo Letargovo razdoblje u kojemu je moja koncertna ekipa (Ivan Horvatić, Karlo Cmrk i Rajnard Hraščanec) odigrala veliku ulogu.

Gledajući popis pjesama uočavamo da je riječ o pjesmama koje su činile tvoja dva EP-ja i novom singlu. Koja je priča albuma?

Bruno Antolić: Tibor sadrži pjesme koje smo do sada izbacivali na EP-jima (osim pjesme „Tup“ koju jednostavno više nemamo volje svirati) te dvije nove pjesme. Trebale su biti četiri nove pjesme, čak smo jednu od tih pjesama i
snimili. No, nikako mi se nisu uklapale u Tiborov koncept pa smo odlučili na njima graditi drugo izdanje.

“Tibor” je neobično ime za album. Otkud je došlo?

Bruno Antolić: Kao što sam spomenuo, Tibor označava prvo Letargovo razdoblje od 2014. do 2017. godine. Za mene osobno jako konfuzno razdoblje u kojem sam završavao fakultet i polako ulazio u svijet kojeg sam se bojao. Svašta ispliva na površinu kad si u takvim prijelaznim razdobljima. Razna pitanja na koja nemaš odgovore, a smatraš da ih moraš imati. Između ostalog, događale su se i neke obiteljske situacije, odnosno suočavanje s postupcima potpomognute oplodnje i želja za djetetom. Bilo mi je to jako neobično iskustvo. Istovremeno uzbudljivo, toplo, tužno i frustrirajuće. Danas još uvijek prisutno, ali barem poznato. Zato sam odlučio nazvati album “Tibor”, jer bih volio da jednog dana imamo dijete, kojeg bismo vrlo vjerojatno nazvali Tibor da je dečko u pitanju. To je najbolje opisano u pjesmi i prikazano u spotu „Rebra“. Mislim da je Rebra “Tiborova” kičma, tekstualno i glazbeno.

Album ste najavili dvama odličnim spotovima za “Rebra” i, upravo, “Paravan”. Čija su oni zamisao, tvoja ili redatelja Dinka Šimca?

Bruno Antolić: Što se tiče „Rebra“ u najsitnije detalje sam osmislio scenarij. Ideja za spot mi je bila vrlo osobna,
važna i teška za izbaciti. Znao sam da će Dinko imati razumijevanje za moje „kontrol frikstvo“ i da će to napraviti
jako kvalitetno. Jako važna stvar kod Dinka je da je super osoba. Osoba koja zna držati pozitivnu, ali radnu
atmosferu na setu snimanja što je jako teško. S tehničke strane, nema nikakve sumnje, Dinko je genijalac! U Rebrima
je obavio je odličan posao sa sjenama koje predstavljaju subjektivno viđenje svakog lika. Odabrao je vrlo neobičan
format (uskih dimenzija) kako bi osjećaji putem gestikulacija i mimika glumaca došli do punog izražaja. Ma još hrpu
toga što ne razumijem! Upravo zbog toga, odlučio sam mu dati punu slobodu za izradu spota „Paravan“. Osmislio je
odličan koncept i prikazao svoje viđenje pjesme od koje je cijela Letarg priča i počela. Dinko jednostavno voli ono
što radi i to se vidi. Kad se nečeg primi u tome je sto posto i hvala mu na tome!

Nastupit ćete po treći put kao predgrupa bendu Artan Lili u Zagrebu. Kako se razvila ta ljubav između vaših bendova?

Bruno Antolić: Bojan Slačala je vrlo prizemna i susretljiva osoba koja iz nekog razloga voli ono što radi Letarg. Jako sam sretan zbog toga! Dakle, Letarg je svoj prvi koncert ikada odsvirao s Artanovcima u klubu „Klub.“ u Zagrebu kad nisam niti znao tko su Artan Lili. Naime, Zvonki Obajdin iz benda Svemir se jako sviđao naš prvi EP, zbog čega nas je preporučila organizatoru koncerata Zvoni Pušiću. Svi koji poznaju Zvonu znaju da je jako čudno zabavna osoba i da ima dobar nos za koncerte. Navodno, kad je poslušao Letarga na inicijativu Zvonke, zaključio je da bi jako dobro odgovarali za zagrijavanje prvog koncerta Artan Lili u Zagrebu. I to se dogodilo. Nismo bili niti svjesni s kim sviramo, osim Karla koji najviše prati scenu. U tom trenutku nije mi bilo niti važno s kim sviramo, samo me veselilo da nakon dugo vremena opet sviram na koncertu. Sjećam se kad su u klub ušli Artanovci na tonsku probu da sam sam sebe pitao da koji vrag tu radi lik iz Stuttgart Onlinea. Kad sam zbrojio dva i dva, shvatio sam da je naš prvi koncert dosta važan. Onda je počela trema. Nakon toga, ljudima je odgovaralo i sviđalo im se da zagrijavamo za Artanovce, a na našu sreću to se sviđalo i samim Artanovcima koji su iz koncerta u koncert postajali sve veći bend. Nama je bilo jako drago i zabavno biti mali dio te priče. Isto tako, jako sam sretan da 3. studenog promoviramo svoj album, koji označava prvo Letargovo razdoblje, s Artanovcima s kojima smo svirali naš prvi koncert. Izgleda da imamo sreće da se Letargove pjesme sviđaju dobrim ljudima, jer neke „spike“ osim iskrenih pjesama i nemamo, što danas ne mora biti nužno dobro.

Što bi rekao, koju tradiciju glazbe nastavlja Letarg?

Bruno Antolić: Mislim da Letarg leži na čvrtim punk/rock osnovama čije su planove poremetili Beatlesi. Koliko god se trudio da Letarg ide prema nekim post punk ili post rock vodama, jednostavno mi nije zabavno kad nema male doze popa. Tako da se nekako uvijek jednostavni dur ili mol potkrada u pjesmama.

Osjećaš li se djelom neke aktualne glazbene struje?

Bruno Antolić: Iskreno, ne znam. Stvar je u tome da je Letarg za underground ekipu previše mainstream, a za mainstream ekipu previše underground. I to mi se baš sviđa! Volim kad su u fokusu pjesme i mislim da to Letarg potencira. Ne znamo raditi spike i ne bih želio da nam na koncerte dolazi ekipa koji dođu da budu viđeni. To mi je „fejk“. Međutim, ako govorimo o nekoj koncertnoj energiji i iskrenosti mislim da bi se Letarg mogao ušuljati u neku struju kojom idu Artanovci, kojom kreće Seine i slični izvođači.

Prije Letarga bio si frontmenom benda Suho Grlo Nos. Kako je došlo do prijelaza s punk rock zajebancije na egzistencijalistički kantautorski rock? Je li to tek pitanje odrastanja?

Bruno Antolić: Rekao bih da je to pitanje odrastanja. Sretan sam da sam kao klinac imao SGN. Jednom je u recenziji SGNovog albuma predragi i prerano preminuli Ante Perković napisao da je punk za tinejdžere zdrav koliko i mrkva za bebe, što je u našem slučaju stvarno bila istina. Horva, Mali i ja odrastali smo uz SGN, jako smo puno naučili jedan od drugoga i danas radimo super pjesme. Bez obzira na to, i dalje mislim da je zadnji album SGN-a „Manifest Gluposti“ jako dobar. Usto, sada kad razmišljam, neke stvari su bile nadrealne. Primjerice, kad bi imali koncerte u Koprivnici u publici bi bila hrpa tada nam nepoznatih klinaca koji bi pjevali svaku pjesmu s nama. Nekad bih znao samo pola pjesme otpjevati, jer bi ostatak u jedan glas odradila publika. Sjećam se da su nam na jednom koncertu u Koprivnici vlasnici prostorije ugasili razglas, jer smo prekoračili dogovoreno vrijeme, a mi smo zajedno s publikom završili koncert kao da se ništa nije dogodilo. Fora stvar kad ti se desi kao golobradim balavcima. Inače, zadnje SGN koncertesvirali smo pjesmu „Stani“, koja je sada u redovitom repertoaru Letarga, pod drugačijim imenom i nešto drugačijem aranžmanu.

Što bi trebao postići da bi se danas smatrao uspješnim u svijetu glazbe?

Bruno Antolić: Vrlo vjerojatno moći financijski živjeti od glazbe. No, smatram da je od svijeta glazbe puno važniji
intrapersonalni svijet, a to rješavaš sam sa sobom. Zašto sviraš? Zašto praviš pjesme? Zašto ih prezentiraš? Jel’ ti
ugodno? Letarg je uvijek išao u tome smjeru. I ne žalim zbog toga. Štoviše, jako mi je drago gdje je Letarg trenutno
i za što mi služi. A ako spojiš spomenuta dva svijeta pa to je ultimativni dobitak!

Koprivnica je grad koji obiluje mladim talentom, vjerojatno više nego ijedan drugi grad u Hrvatskoj. Kako to objašnjavaš?

Bruno Antolić: Objašnjavam odličnom ekipom koja je svirala sredinom 2000-tih godina u Koprivnici. Bilo je hrpa bendova. Uglavnom punkerskih. I svi smo se nekako ispreplitali. Primjerice, Horva, Mali i ja samo svirali u SGN-u dok je Mali istovremeno osnivao Moskau s kojim danas rastura. Ili na primjer, Horva i Miro, iz današnjeg Rens Argoe, su svirali zajedno u nekom bendu pa se Miro spojio s Kuharom iz OSA-e i Haletom, pa su osnovali Rensovce. I tako mali milijun kombinacija. Jednostavno se to desi kada neki broj ljudi u malom prostoru diše za glazbu. I moram se pohvaliti, da smo Horva i ja imali jednu probu s Mirom za Rens Argoa. Naime, Horva i ja smo mislili da rasturamo (bez obzira što se nismo mogli uloviti s Mirinim riffovima), a Miri je bilo bed reći nam pravu istinu. I dobro da nije bilo više od jedne probe, jer ovo što danas radi Rens Argoa je izvanzemaljski!

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate