Visoki njemački ekspresionizam susreće post-punk, tako bi se nekako na papir odrazio susret njemačkog saksofonista i britanskog bubnjara kratkom su europskom turnejom naslijedili trio koji je s kontrabasistom Johnom Edwardsom pod imenom ‘The Worse the Better’ snimio zapažen album iz 2012. godine. Za znalce, duet saksofonista Petera Brötzmanna koji i na dovratku osamdesetih pomiče granicu izvođačke prakse preko crte, u čemu mu pomaže Steve Noble. Taj je svirao bubnjeve u Rip, Rig & Panic, na samim počecima osamdesetih, čuvao leđa Neneh Cherry na mikrofonu, tada još tinejdžerki.
No, za razliku od uigrane trio svirke zabilježene u londonskom Cafeu Oto u kojoj se izvođači bore za zrak, ovaj je koncert bliži dijalogu, odnosno, odgovoru jednog instrumenta na zaziv drugog čija je boja bliža ljudskom glasu ili pjevu. Dakle, gotovo zanatsko slaganje. Većim dijelom sviralo se tarogato, puhaći instrument koji su madžarski vojnici preuzeli od Turaka. Bubnjar je pod nožicama svog seta imao demfere, a najrazličitijim vrstama palica stalno je isprobavao rezoniraju li opne dovoljno u svakom svom kutku. A takvog smo instrumentalista, više udaraljkaša nego li bubnjara navikli slušati u liku Michaela Zeranga, često pod obodom Chicago Tenteta. Pored londonskih kolega kao što su Derek Bailey, Alex Ward i Alen Wilkinson, izdao je Noble duete uz Stephena O’ Malleya i Ikue Mori na nosačima zvuka. I Steve i Peter uspostavili su multiple registre zvuka iz kojih je svaki uspostavio vlastiti sustav.
I, što smo dobili? Iskustva, iskustva, iskustva… Paletu napetosti i suspensa i bez nabrijano-nabijenog rigora, post-free-jazz u jednom post-pandorijanskom izdanju. Uz nekoliko gesti koje prijete postati stalnim formulama Brötzmannova nastupa, poput transoidnog pomicanja glave lijevo-desno, odšarafljivanja iz vrata, u alternaciji s lijevom pesnicom stisnutom oko kolca instrumenta. Uz to i asketski ispijena pojava koja je prava suprotnost prilici bavarskog konduktera po kojoj ga pamtimo iz inicijalnih upoznavanja.
S prelaskom na saksofon, stvari su se znatno promijenile utoliko da se u nijanse bubnjarskih vibracija i audio-mimikriju više nije toliko raz-slušno dalo uživiti. Navikli Starog slušati i puno glasnijeg i bezobzirnijeg, dinosaurski je patos ovog puta ostao u ladici hotela. A i kao takav je drag publici bečkog kluba Blue Tomato koja je svejedno pohodovala klub u relativno velikom broju na generacijsko druženje uz laganu večericu i poteški patos.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
