Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Filmska recenzija

The Eyes of My Mother
'The Eyes of My Mother' - istinski poremećen arthouse horror

Branimir Štulić: Nemam ni jedno hrvatsko krvno zrnce!

Branimir Džoni Štulić javio se redakciji portala TRIS reagirajući na nedavnu izjavu Siniše Škarice o vlasništvu nad snimkama Azre.

Share on Facebook0Share on Google+1Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Johnny Štulić

Johnny Štulić

Štuliću je sve bilo plaćeno. Čak mu je, kad je snimao zadnji album Azre Između krajnosti, plaćeno mjesec dana boravka u hotelu Palace. Dakle, on priča gluposti. Veliki je autor i umjetnik, najveći na ovim prostorima, tu nema dileme. Nažalost, on je iz nekog drugog svijeta, u svakom pogledu. Ne stoji na zemlji. Njegova prava su samo autorska, od kojih bi i danas mogao dobivati novac. Nuđeno mu je čak i da mu se neka sredstva unatrag isplate, iako pet godina po isteku traženja autorskog djela na to gubi pravo po zakonu, ali on nije htio to konzumirati. A što se tiče vlasništva nad snimkama i izvođačkih prava, on je bio uredno plaćen, a vlasnik toga je definitivno Croatia Records, odnosno nekadašnji Jugoton. To uopće nije sporno.

Navedena izjava pripada Siniši Škarici, dugogodišnjem uredniku Jugotona i Croatia Recordsa, koja je 6. travnja ove godine objavljena na TRIS-u, u tekstu naslovljenom “Štulić je najveći od svih, ali priča gluposti”. Izazvan Škaričinim riječima, Branimir Štulić se preko Zorana Živkovića iz njegova pravnog tima javio portalu TRIS podužim očitovanjem o slučaju dugogodišnjeg spora o autorskim, izvođačkim i vlasničkim pravima (i pripadajućim dugovima), kojeg vodi s Croatiom Records. Štulić je inzistirao na naslovu koji stoji iznad ovog teksta, boldani dijeli su također njegovi, a očitovanje, uz dozvolu redakcije TRIS-a, prenosimo u cijelosti…

 

Branimir Džoni Štulić:

Škarica navodi vodu na svoj mlin, skače sebi u usta. Jedan od obračuna novca (koje nikada nisam dobio, jer s time je išao i zahtjev da im potpišem da ću raditi s njima) je očiti dokaz da nisam hrvatski autor i da Škarica mračno laže (imajući u vidu da me kao scenarist serije o Novom valu stavlja u Hrvate, premda vrlo dobro zna da sam stranac).

Ja sam AZRA i jedini plaćam članarinu i nemam nijedno hrvatsko krvno zrnce  (niti sam dijete hrvatsko–srpskog braka), dakle AZRA nije hrvatski bend, kao što ni Levi’s traperice nisu iz Varaždina, premda su ih proizvodili osamdesetih.

Meni ne treba objašnjavati razliku između pitanja vlasništva nad fonogramima i autorskog prava.

Crorec krije autorske ugovore (i podmeće neke od izvođačkih), a u Hrvatskoj se do suda ne može. Suđenje je načelno moguće kad su u pitanju članovi istog kluba (kao MOL i INA), međutim, u ovom slučaju to nije tako. Jer ako posle 5 godina ističu izvođačka prava, zašto Laineru  i Hrnjaku opet plaćaju. Meni nikad ništa nije bilo plaćeno, dapače, sve sam ja svojim sredstvima plaćao (Škarica nije zrno soli iz svoje kuće ikom dao, da ga je i imao, a kamoli Jugoton). A taj mjesec dana u hotelu je bio ‘90. pred rat, snimao sam “Balegare” (album “Balegari ne vjeruju sreći”; op.a.), pa nisam imao gdje spavati. Ostalo laže čim zine, što se vrlo lako može ustanoviti otvorivši papire i stavivši Jugotonovo i Crorec poslovanje pod lupu.

U papirima, koje sam ja potpisivao na šest mjeseci, nigdje nema da su masteri Jugotonovo vlasništvo, niti je Jugoton ikad išta kupio od mene, oni su plaćali sami sebi da bi imali pravo eksploatacije na šest mjeseci (u to su vrijeme oni bili društveno vlasništvo – dakako, prethodno nacionalizirano, znači drugome oteto, stoga za drukčije poslovanje i ne znaju – dok su zakoni, sukladno, nagonili na zajedništvo), a pravo na iskorištavanje nije vlasničko pravo (koje je moje, jer im i potpisujem tipske papire na šest mjeseci, zato ne pokazuju, to jest kriju autorske ugovore iz kojih je to razvidno i koji su ustav i srž ovog slučaja).

Nadalje, upravo zato su (jer diskograf plati nastanak mastera za 10 izvođača, iako zna da će samo 1 ili 2 od njih zaradom pokriti troškove snimanja, ponavljam, troškove snimanja i ništa drugo, a troškovi snimanja nisu sveta krava, već kao i svi drugi troškovi, uključujući i čačkalice, potrošna roba) postojali tipski papiri i klauzula o šest mjeseci (u autorskim papirima), jer time diskograf sam sebe štiti. Kad bih ja, na primjer, sad njih tužio zato što me ne izdaju, oni bi odmah predočili autorski papir i pozvali se na klauzulu o šest mjeseci.

To što sam ja uspio, a oni se pravno i dalje ponašali (i ponašaju) kao da sam neuspio i da ne postojim, potvrđuje moje navode o pljački, otimačini, krivokletstvu i prijevari, čemu su podljudi od pamtivijeka tako skloni.

Dakle, ti se papiri (od kojih su neke začetku advokatskog tima predočili) odnose na izvođačke papire, koji su vrijedili pet godina (u slučaju uspjeha, a uspjeh je bio ako bi oni našli korisnim nastavljati suradnju, jer su imali monopol na pljačku, baš kao SOKOJ i ZAMP, i to još u vrijeme zajedništva i društvenog vlasništva, što znači da su neki jednakiji od jednakih u samom startu, a kasnije još i više), ali to ih ne sprečava da ih proizvoljno nakon dugog vremena od skoro tri desetljeća ponovo smatraju važećima (protivno slovu ugovora), jer im odgovara u slučaju Lainera i Hrnjaka, ne bi li ispalo da su oni Azra, kad sam već ja autor i vlasnik Azre, dakle, muda pod bubrege (drugo ne samo da ne znaju, nego im je i nezamislivo).

Ponavljam, ako iz Croreca kažu  da su imali ugovor sa mnom (prošlo vrijeme), koji potvrđuje da su oni vlasnici izvorne snimke, to samo znači da ga nemaju, jer bi ga inače pokazali (nepotrebno je reći da je to čista laž). Što se tiče mog tobožnjeg prešutnog priznavanja vlasništva Croreca, kao pravnog nasljednika Jugotona, nad izvornim snimkama (kako Babogredac izjavljuje), devedesete je (kad sam se poslužio svojim snimkama i vlasništvom) još postojao Jugoton (ja nikad nisam radio sa Crorecom, niti ću); prešutno (Tacit) vrijedi jedino uz drugu polovinu značenja: Rim daje, Rim uzima. Jer premda ništa nemam sa Crorecom, niti smo prijatelji, ja i danas moram, prešutno ili ne, imati posla s njima, čemu i sami svjedočite. Kakav se pravovaljani zaključak može iz toga izvući?

U Jugoton sam donio takozvane zbirke: “Sunčanu stranu ulice”, “Filigranske pločnike”, “Kad fazani lete”, “Krivo strastanje”, “Movies” (It Ain’t Like in the Movies at All; op.a.), a ostalo sam organizirao sam (Jugoton bi samo naknadno platio troškove snimanja, ali ne i hotele, put, hranu, instrumente, rad, godine života i odricanja, a ponajmanje dar, izuzev “Movies”a, tu se ništa nije refundiralo – to je bio njihov udio da bi uopće bilo šest mjeseci eksploatacije, i uz to u skladu sa udruženim radom, naime, ja kao neposredni proizvođač, i oni, što je onda bio zakon, kao što su sada drugi zakoni, mada je sve isto). Svojim novcem sam platio “Fazane”, “Srastanje” i “Movies”, ali to uopće nije važno, jer svako može trošiti svoje novce kako hoće, ali za tango je potrebno dvoje, dakle, pravovaljani ugovori,  kao što je ženidba, na primjer (niti sam se s njima ženio, niti skupa živio, već sam bio primoran na zajedništvo i rad, u Jugoslaviji i Jugotonu, kao što sam i na služenje vojnog roka, iako ga Škarica, kao partijski sekretar, nikad nije služio, da bi sada još i više veleizdajništvom uznapredovao, otuda njegova drskost i ponašanje gazde, mada se ne bi moglo reći da je ikada dinara zaradio, kao što ga ni Karan nije napravio).

Ja nikad nisam imao sa Jugotonom nikakav ugovor, mimo tipskih papira koji su vrijedili šest mjeseci eksploatacije (jer to je njihov udio da bi uopće do posla došlo, a koji je moj udio, odnosno zašto bih ja s njima radio preko toga roka, kad nikad od njih nisam ni tražio ni dobio dinara, već sam svojim novcem i sredstvima sve postigao (više bih potrošio na taksi vodeći posao nego što bi njih snimanje koštalo, a gdje su drugi troškovi koji su bili još tisuću puta veći; zbog čega i sada i onda njihov šestomjesečni udio više vrijedi od mog doživotnog udjela, dakle, neuporedivo skupljeg). Ovdje ne govorim o autorskom pravu, već o vlasničkom.

Što se tiče digitalnih kopija izdanja prodatih u milionskim nakladama, Crorec nije imao moje odobrenje da ih rade (jer to je ne samo moje vlasništvo, već i moj posao), pa tako i one spadaju u isti koš sa izvornim snimcima (to je sve moje), jer imovina se oduzima i za daleko manje prestupe (u mom slučaju se radi o enormnoj šteti i osmocifrenim brojkama, mimo moje kože na šiljak i duševnih bolova).

Ja sam platio najviši porez u Zagrebu ‘83., znači u cijeloj bivšoj državi (i otplatio ga sa 30 hiljada naklade albuma “Između krajnosti”), što nitko od njih niti od njihovih izvođača nije, niti će, zar to nije dokaz mojeg poslovanja, pogotovo što sam i onda, kao i sad, bio bez prebijene pare (nisam ih uopće straćio, nego sam opljačkan, jer sve plaćam, ali meni se ne plaća, odnosno zašto da mi plaćaju kad mogu i bez toga, pogotovo kad se ne volimo).

Crorec nikada nije  pokazao nijedan pravovaljani papir kojim bi podbočili svoje tvrdnje (jer to ostavljaju za sud, do kojeg se ne može doći, ma bravo!) da su vlasnici mojeg materijala i da imaju pravo izdavanja svih ovih godina, kao i da je kopirajt njihov (jer do rata na svim izdanjima piše Azra music), niti su povukli javno izrečene tvrdnje da nemaju moju adresu (što bi značilo da ne postojim, uostalom, tako se ponašaju od prvog dana, vjerovatno imaju razloga). Upravo su zato čudovišno i proglasili moje vlasništvo državnim (čim ih se zagrebe odmah hrabro vrište “mama”).

To je neopisiva bagra i ne svete se samo meni, nego truju sve oko sebe. To je čisto zlo i s njim nema mirenja.

Stoga neka me skinu sa svojih službenih stranica  i wikipedija, imaju dovoljno svog poganog stada.

TRIS je objavio i obračun plaćanja autorskog honorara kojim Štulić, među ostalim, dokazuje da su u Croatiji Records znali za njegovu adresu te da su ga vodili kao “stranca”.

Share on Facebook0Share on Google+1Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate