Bowiejev prvi dolazak u Zagreb 1990. – Sound, vision & beyond

Svirao je u Maksimiru na jučerašnji dan prije 27 godina. No introspekcija mi nije dala mira, jer sjećanja su još uvijek svježa, a vjerojatno će i ostati.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
David Bowie - Sound + Vision 5. 9. 1990. Stadion Maksimir, Zagreb - ulaznica

David Bowie – Sound + Vision 5. 9. 1990. Stadion Maksimir, Zagreb – ulaznica

‘Famozni’ travnjak na stadiona u Maksimiru nešto je što se može smatrati vječitom temom. Rast trave i njeno održavanje na toj parceli za tamo nadležne je izgleda nemoguća misija. Tako je bilo i uoči prvog koncerta Davida Bowieja u Hrvatskoj, tj. tadašnjoj Jugoslaviji, koji je održan na jučerašnji dan 5. rujna 1990. godine. Sjećam se jako dobro koliko se medijske buke diglo oko tog straha za oporavak zelene površine ako se desetine tisuća ljudi pusti na nju. A ako me sjećanje ne vara gledano unazad od tog događaja (jer tada sam stvarno bio prilično mlad), mislim da je zbog iste bojazni stadionski nastup Tine Turner održan u Velikoj Gorici, a Dire Straits u Kranjčevićevoj na stadionu Zagreba.

No Bowie je očigledno bio isuviše ‘krupna riba’ i kapacitet tadašnjeg Dinamovog stadiona bio je popunjen. Kolektivno gledano, za puno nas Bowiejev koncert trebao je biti marker velike prekretnice i to na bolje. U širem kontekstu, ta 1990. bila je kratka era ekonomske politike Ante Markovića koji je nakon godina i godina inflacije ustabilio tečaj dinara i plaće su značajno narasle. Svejedno, bio radni dan ili vikend, u kolonama na graničnom prijelazu Šentilj čekalo se i po nekoliko sati. Praznili su se dućane u Graz i Leibnitzu kao da se sprema sudnji dan. Moglo se. Neki analitičari su godinama nakon toga govorili da je to sve bio Markovićev trik, ali ako se uzme u obzir da u društvu nije bilo bogataša i tajkuna, a da je najšarolikija industrija postojala, vjerujem da to ima veze s društvenom raspodjelom. Koliko god kratko, predugo je to trajalo za trik koji više nikad nije ponovljen, dakako iz drugih razloga.

Ozračje koje je vladalo bilo je kao da su prošle sve krize, bar među nama mladima kojima su starci odjednom mogli izdvojiti nemali iznos za koncertne ulaznice bez nekog kukanja na ekonomsku situaciju, što je do tada bila skoro pa uobičajena stvar.

Atrij ‘Stojedinice’ u Teslinoj tog je ljeta bio društveni epicentar svih supkulturnih aktera (rockabillyja, pankera, metalaca…) i redovno je svaku večer bio premali za primiti sve koji su tamo došli. Te godine je tamo bio otvoren i prvi CD shop, što je bio i dodatni razlog za minglanje. Skvotiranje po Amsterdamu tada je postajao hit, pa je dosta njih prepričavalo svoja iskustva, a MTV je i dalje bio najjači link za sve što se događa na svjetskoj sceni. Gitarski rock teškaš Gary Moore vratio je blues na velika vrata snimivši svoj prvi blues album „Still Got The Blues“, Billy Idol ni spotom „Cradle Of Love“ nije nekima mogao otjerati sumnje da će ikada prohodati nakon teškog pada s motora, za „All Around The World“ Lise Stansfield se činilo da nikad neće prestati biti planetarni hit, a sličnu pomisao budio je i „Back To Life“ grupe Soul II Soul, no rock je tada bio također u posebnoj ekspanziji. Dok su The Stone Roses iz Manchestera navješćivali tektonske promjene u britanskom zvuku, dotle su Faith No More svojim hibridom rapa i metala, tj. albumom „Epic“ dokazivali da ni Amerika nipošto ne miruje.

Bowie se pak također bio odao gitarskim distorzijama i  čvrstom ritmu u svom najžešćem projektu do tada – bendu Tin Machine, jer ga je nakon tri uzastopna albumska razvaljivanja top lista tijekom osamdesetih iznevjerio album „Never Let Me Down“ iz 1987. koji nigdje nije osvanuo na prvom mjestu, kao što ni kasnije nije ostavio značajniji trag. No Bowie ne bi bio to što jest da nije imao lucidne ideje. Jedna od njih bila je napraviti stadionsku turneju s objavom kompilacije najboljih hitova, što do tada i nije bila uobičajena praksa.

„Sound + Vision“ objavio je godinu dana prije dolaska u Zagreb, koji se zatekao među inim destinacijama i 108 koncerata održanih diljem svijeta.

5. rujna 1990. bio je poput praznika u gradu. Sve je bilo u znaku Bowieja, centar ispunjen plakatima i transparentima iznad Ilice, Stojedinica ga je neumorno puštala, a ja sam s društvom došao na stadion čim su se otvorila vrata u popodnevnim satima. Famozni travnjak s početka ovog teksta bio je u potpunosti prekriven podlogama, što nam je bilo prvo ‘svjetsko čudo’ kojem smo svjedočili toga dana u našem gradu, jer tako nešto se događala uvijek negdje drugdje. Druga zanimljivost te vrste koje se sjećam bili su tanjuri u kojima se posluživala hrana na štandovima i netko je tada rekao da su posebno uvezeni iz Švedske za tu priliku. Naime, bili su napravljeni od čvrsto prešanog lišća – pravi eko proizvod. Ljudi su ih bacali posvuda, a nakon što su nebrojeno puta bili pregaženi i kasnije od kiše smočeni gubili su oblik i raspadali se, pa je cijeli stadion poslije koncerta izgleda kao da je vjetar iz obližnje maksimirske šume nanio hrpu lišća.

Boa je bila predgrupa. Tijekom njihovog nastupa kiša je bila najgušća. Nisu mi se tada nimalo svidjeli. Previše anakroni, a za nostalgiju je bilo prerano. Zvučali kao da je početak osamdesetih, a ne njihov kraj. I tada su trendovi bili nemilosrdni. Možda i nemilosrdniji nego danas.

Trenutak kad je krenuo „Space Oddity“ nikad neću zaboraviti. Kiša je tada potpuno prestala padati i noćno nebo se počelo razvedravati iznad stadiona na kojem je krenuo tada najveći glazbeni happening. Bowie je bio dočekan poput božanstva. Gitarist Adrian Belew iz King Crimsona je riffom „Rebel Rebel“, koja je bila druga po redu, cijeli stadion bacio u ritmični trans. I ono što se sigurno sjećam jest da je „Ashes to Ashes“ bila treća nakon koje se cijela noć stopila u jednu neprekinutu i duboko proživljenu euforiju kojoj je „Heroes“ bila kruna večeri.

Koliko je trajao koncert, iskreno ne znam. Kao da je trajao vječno i kratko istovremeno. Neki kažu da je Bowie svirao kreće nego na ostalim destinacijama, ali to je tada bilo teško za provjeriti. Nije bilo interneta i općenito je bilo puno ‘legendi’ u opticaju, tj. rekla-kazala informacija. Kao što je i rijetko tko među mojom generacijom nosio sat, kamoli na koncerte na kojima smo se redovno probijali do prvih redova, pa koliko uspijemo. A nije baš bilo ni neke uviđavnosti od starijih generacija prema entuzijazmu mlađih, kao što je možda danas na koncertima. Bez pardona si mogao dobiti ‘po tamburi’ za ‘krivi ulet’. Bowiejev koncert pamtim i po tome što su te neke uobičajene agresivne situacije izostale. Svi smo došli po zvuk i viziju.

Pričalo se da je Bowiejev koncert ustvari nešto poput velikog otvaranja za nove grandiozne glazbene užitke sa Zapada. Pričalo se o Simple Minds na istom terenu idućeg ljeta, kao i o Monsters Of Rock ekstenziji najvećeg heavy metal happeninga iz britanskog Castle Donningtona, koji je u međuvremenu bio prvi stadionski rock cirkus održan u Moskvi za vrijeme Gorbačovljeve politike Perestrojke.

U jesen iste te ‘optimistične’ 1990. su nam po prvi put došli i Ramonesi, a na zimu Iggy Pop. S puno optimizma se gledalo na predsojeće glazbeno ljeto ’91. Ljeto, koje je po svemu trebalo nadmašiti Bowijev nastup u Maksimiru koji je u međuvremenu postao Woodstock jedne generacije. No političke strukture su nam u međuvremenu složile Altamont. Kad se opet svega toga sjetim i onog danas ‘ključnog’ pitanja: „Gdje si bio ’91.?“, teško mi je ne postaviti drugo pitanje, da je bilo imalo pameti i dobe volje tamo gdje smo je možda očekivali: „Gdje bi tada bili ’91.?“

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate