Bowie ‘Cracked Actor (Live Los Angeles ’74)’ – Ljeto kad je grizao Dijamantni pas

Te 1974. godine David Bowie je sedam dana uzastopno punio Universal Theater u Los Angelesu. Bila je to ujedno tada i njegova najdulja američka turneja na kojoj je stopio kazališni performans s glazbom. Te godine je postao američki superstar.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Bowie 'Cracked Actor (Live Los Angeles '74)'

Bowie ‘Cracked Actor (Live Los Angeles ’74)’

Svega dvije godine prije započeo je njegov proboj na Novom kontinentu. „Hunky Dory“ objavljen u prosincu 1971. bio je njegov prvi album izdan u SAD-u. Dočekan je hvalospjevima, a onda je nastavljen fenomenalni niz; „The Rise And Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars“ 1972. oduševljeno je prihvaćen od publike i kritike na oba kontinenta, 1973. je na Valentinovo pokorio New York, a već u svibnju objavio „Aladdin Sane“, te u točno 12 mjeseci kasnije, također u svibnju 1974. „Diamond Dogs“ čime je njegova glazbena kameleonština ustoličena kao prvi trade-mark te vrste. Dakle, poker antologijskih albuma ‘u rukama’.

Ljetna turneja bila je siloviti udar na SAD. Nova stepenica u uzletu izuzetno plodnog i kreativnog autora u naponu snage, čijim uspjesima se nije nazirao kraj.

„Cracked Actor (Live Los Angeles ’74)“ objavljen je kao dvostruko CD izdanje čija knjižica sadrži i koncertni report Richarda Cromelina za Rolling Stone, naslovljen „Time For Another Ch-ch-change“, dok sam koncert donosi zanimljivo Bowiejevo kombiniranje britanskog i američkog zvuka. Prevedeno; znao je mudro podigrati Amerikancima, primjerice odabirom „Knock On Wood“ obrade Eddieja Floyda i time staviti naglasak na progresivni Stax Records, a ne na uigrane pop formule Motowna, a opet ‘obraniti’ i boje britanskog zvuka odabirom jedne „All The Young Dudes“ koja je proslavila grupu Mott The Hoople.

Zanimljiv je i sam odabir prve koncertne pjesme, a to je „1984“ inspirirana distopijskim romanom Georgea Orwella, kao što u drugom dijelu koncerta nije propustio izvesti i „Big Brother“, koja zajedno sa spomenutom na B strani „Diamong Dogs“ albuma čini konceptualni diptih. Inače, nedostajalo je svega par pjesama pa da „Diamond Dogs“ bude izveden u potpunosti. Niz „Sweet Thing“- „Candidate“ – „Sweet Thing (Reprise)“ identičan je kao i na albumu, kao što su odsvirane i „Diamond Dogs“, „Rebel Rebel“ i „Rock N’ Roll With Me“.

Prvi impuls s „The Rise And Fall…“ izvrsna je izvedba „Moonage Daydream“, potom uvijek eksplozivna „Suffragette City“ i predzadnja po redu „Rock ‘N’ Roll Suicide“. Boje „Aladdin Sane“ albuma zastupale su „Cracked Actor“, „Time“, „The Jean Genie“, a zanimljivo je da je s „Hunky Dory“ jedina izvedena bila „Changes“. „Space Oddity“ je naravno bila poglavlje za sebe, malo sporijeg tempa izvedena, ali nepobitna himna mnogih generacija, u ovom slučaju publika u Universal Theateru ju je pjevala zajedno s Bowiejem.

Finale ovog izuzetnog live ostvarenja je „John I’m Only Dancing (Again)“ skoro devetminutni i svirački i stilski tour the force s jedne strane, i naravno, s druge, gay friendly pjesma čiji tekst je početkom sedamdesetih svakako predstavljao određenu provokaciju. Tako da koliko je Bowie dao cijelog sebe na pozornici, tako je i sam kraj ostavljao otvorenim za razne interpretacije i ‘skrivene poruke’ za sve koje je škakljala mašta. Kao što je, uostalom, i nazivom po pjesmi „Cracked Actor“ ironično odašiljao poruku jedinog glumca među glazbenicima. Na podužoj listi Bowiejevih live uradaka, ovo je još jedan antologijski u nizu.

Ocjena: 10/10

(Parlophone / Dancing Bear, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate