Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Filmska recenzija

The Eyes of My Mother
'The Eyes of My Mother' - istinski poremećen arthouse horror

Bojan Slačala (Artan Lili): Lošim političarima želimo sve najgore u njihovim državama koje nemaju nikakvog sluha za nas

Beogradski noise pop sastav Artan Lili više je od godinu dana sukcesivno izdavao svoj prvi eponimni album, svakim novim singlom stvarajući atmosferu slatkog iščekivanja nastavka kod publike. Gotovo unisono kritika ih je proglasila jednim od najzanimljivijih novih regionalnih bendova, a zagrebačka publika mogla je to provjeriti uživo već nekoliko puta. Uoči velikog koncerta u Tvornici Kulture, gdje će 22. travnja promovirati svoj prvi album, porazgovarali smo s frontmenom i basistom benda Bojanom Slačalom.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Artan Lili

Artan Lili

Često izjavljujete da je vaš stav “Što dalje od politike!”. Mislite li pritom na to da ne želite da vaša muzika bude društveno angažirana, ili ste i kao pojedinci apolitični?

Bojan Slačala: Mi smo sitna spona u karici entuzijasta koji održavaju supkulturni život aktivnim – u našem gradu, državi, regionu… Pošto država sa svojim Ministarstvom kulture ne čini ništa ili vrlo malo za samu kulturu. Otuda ta apolitičnost u smislu da smo sami zaslužni za sve što napravimo bez tuđe pomoći. Naše srce je na strani takvih entuzijasta, a lošim političarima želimo sve najgore u njihovim državama koje nemaju nikakvog sluha za nas.

Osnovna tema vašeg albuma prvijenca je ljubav, a jedna od poruka s njega je pjesma “Neka ljubav vuče stvari”. Budući da su samci postali dominantna društvena skupina u zapadnom svijetu, vjerujete li zaista u ljubav kao pokretač pozitivnih promjena u ovom postmodernom, izrazito tehnologiziranom društvu u kojem je čak i ljubav potpuno promijenila sociologiju?

Bojan Slačala: Vidi, ukoliko ste se nekad zaljubili jasno vam je da ne postoji veličanstvenije pokretačko osećanje od njega. Naravno to je jedno idealističko gledište, ali nismo prvi koji su idealisti po prirodi. Ljubav je možda promenila sociologiju ali sociologija sigurno nije promenila ljubav, tako da, sociologija može da ga puši! Što se tiče samaca, imamo jednu odličnu novu pesmu sa novog albuma koja se bavi tom temom, zove se “Profesionalci” i to je treći singl s albuma koji će se pojaviti uskoro.

Nije li takav stav pomalo naivan danas kad vidimo da je mržnja postala osnovna pokretačka snaga čovječanstva? Kako se uopće čovjeka koji mrzi može navesti da iz temelja promijeni vlastiti svjetonazor i modus vivendi? Zašto ljudi danas mrze s takvom strašću, a toliko se boje ljubavi?

Bojan Slačala: O da, mrzitelje najviše volim jer mogu da nam popuše. Za njih jedan klečeći stav poniznosti nije loš za prevaspitavanje. Zato što se boje – zato mrze, a mrze zato što su nemoćni da promene bilo šta u životu koji je u njihovim rukama. Zato navodim felacio kao opciju da sebi pomognu – dakle, uzmite život u svoje ruke, a ako ne možete, tu je đoka pa njega uzmite.

Svijet se okreće neokonzervativnim vrijednostima koje se široj društvenoj zajednici nameću kroz strah od nepoznatog, od ugrožavanja poznatog načina života, kroz opise nekakvih distopijskih vizija budućnosti. Kako vi gledate na budućnost svijeta za recimo 10 godina? Je li zaista, kao što kaže i vaša pjesma, vrijeme protiv čovjeka?

Bojan Slačala: To svakako da! Pazite, sve ide onako kako treba, u krug, a ljudska glupost je neuništiva. Ako vam u pitanju kao u ovom stoji naznaka velike metalne žute konzerve krastavaca od 5 kg, moguće je da ćemo zglajzati, da, a možda i ne. Vreme ponekad učini i neko čudo… Da mi je da uhvatimo bar još 10-15 nekih dobrih godina, bar jednom u životu.

Jedan od većih problema današnjice je gotovo potpuni izostanak solidarnosti među ljudima, što je vjerojatno nuspojava života u kapitalizmu gdje se svako brine za vlastito preživljavanje. Primjećuje li se i u umjetnosti, u muzici, primjerice, da ljudi sve manje surađuju i sve su više orijentirani na neki vlastiti uspjeh u kojem nema mjesta za konkurenciju, ili si umjetnici međusobno pomažu?

Bojan Slačala: Nema tu univerzalnog stava. Postoje autori koji dovoljno ostvareni ili ne, shvataju širinu takvog postupka kao što je saradnja i njen uticaj na kulturnu scenu. Takođe postoje i ove zatvorene konzerve iz pitanja iznad koje se boje otvaranja jer unutra obično ne bude ništa. To je tragedija konzervativizma uopšte. Ja kao autor sam uvek za saradnju a primer mog prvog benda Stuttgart Online, konkretnije našeg trećeg albuma, je najbolji odgovor na ovo pitanje, jer je svaki singl urađen u saradnji sa kolegama sa scene. Eto jednog svetlog primera u današnje vreme i veoma sam ponosan na to. Dalje>>

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate