Body Count ‘Bloodlust’ – ponovno relevantni

31. ožujka je prošlo točno dvadeset i pet godina između objavljivanja kultnog istoimenog prvog albuma hip-hop/hardcore crossover projekta Body Count i njihovog upravo osvanulog šestog studijskog albuma 'Bloodlust', vjerojatno najboljeg u karijeri nakon slavnog prvijenca.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Body Count 'Bloodlust'

Body Count ‘Bloodlust’

Ako se čini kako se u četvrt stoljeća Ice T i njegova ekipa nisu mnogo promijenili, to je zato što se ni Amerika nije mnogo promijenila. Čini se kako je rasizam, glavna točka na popisu neprijatelja Body Counta, prisutniji u društvu više nego ikad u njihovoj karijeri, a instuticijski rasizam i dalje najbolje utjelovljuje policija, kao i 1992. kada je upravo “momcima u plavom” posvećen prvi singl benda “Cop Killer”.

Vrijeme je, dakle, sazrelo za ono što Body Count radi najbolje, a to je britka i izravna politička angažiranost položena preko brzih i žestokih rafala glazbe, za koju Ice-T u uvodu pjesme “Raining in Blood/Postmortem 2017″ objašnjava kako je nastala na tri osnovna stupa: atmosferi nadolazeće propasti izumitelja metala, Black Sabbatha, punk senzibiliteta Suicidal Tendencies, te brzine i preciznosti Slayera. Što se politike tiče, glavna se poruka šalje na samom početku albuma pjesmom “Civil War”, koja počinje objavom kako predsjednik uvodi prijeki sud. Zanimljivo je da navedeni proglas čita ni manje ni više nego glas Davea Mustainea iz Megadetha, inače osvjedočenoga konzervativca, koji na pjesmi sudjeluje i gitarskim solom.

Ključna pjesma albuma je singl “No Lives Matter” u kojoj je politička poruka najizraženija. U uvodu u pjesmu Ice T govori o pokretu Black Lives Matter kojima opozicija na naziv odgovara tezom kako su svi životi bitni. Naravno, kaže Ice, ali na taj se način skreće pozornost s aktualne teme, a to su životi crnaca. No, sve to postaje nevažno, jer u pjesmi koja slijedi objašnjava kako ovdje nije riječ o rasizmu, nije bitno jesi li crn, latino ili “White trash”, na kraju krajeva, kada je u pitanju sirotinja, niti jedan život nije vrijedan.

Nažalost, “Bloodlust” je slabiji u trenucima kada nije politički angažiran, već se bavi crtićkim nasiljem i shock-horror tematikom svojstvenom njihovim albumima od “Violent Demise: The Last Days” naovamo. Tu u prvom redu mislim na pjesmu “Here I Go Again”, ali i na naslovnu pjesmu albuma u nešto manjoj mjeri. Takve stvari su donekle prolazile mladom reperu kad ih je servirao klincima koji su tek otkrivali mračni svijet Body Counta, ali mračne fantazije o nasilju mnogo jadnije zvuče kada ih izgovara čovjek na samom pragu šezdesete.

No navedene mane padaju u drugi plan zbog ostatka pjesma na kojima je u eri Trumpa Body Count nakon mnogo godina napokon ponovno našao svoj raison d’être, a time i davno zaboravljenu relevantnost. I to je najveća pouka ovog albuma. Kad su vremena teška glazba postaje ozbiljno oružje i u rukama onih koje smo odavno, ali prerano, otpisali.

Ocjena: 7/10

(Century Media, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate