Bob Weir ‘Blue Mountain’ – Kaubojske pjesme uz logorsku vatru

Nakon konačnog finaliziranja karijere Grateful Deada, ritam gitarist i jedan od osnivača benda uz pomoć mlađih snaga objavio je prvi solo album nakon deset godina, inspiriran danima kada je kao dječak radio kao kauboj u Wyomingu.

Bob Weir 'Blue Mountain'
Bob Weir ‘Blue Mountain’

Iako The National već neko vrijeme nije objavio novi album, članovima benda nikako nije dosadno. Osim produciranja tuđih albuma, filmske glazbe i eksperimentalnih projekata, ove godine braća Dessner su okupila imena kao što su Wilco, Flaming Lips, Bruce Hornsby, Justin Vernon, The National, The War on Drugs i mnogi drugi i producirala “Day of the Dead”, trostruki CD s 59 obrada pjesama Grateful Deada. Na taj način njihov bend se povezao s Bobom Weirom, ritam gitaristom tog najvećeg jam banda u povijesti i započeo je rad na njegovom prvom albumu u deset godina, “Blue Mountain”, na kojem sviraju i braća Dessner i Scott Devendorff iz benda, a gotovo svi članovi osim Matta Berningera čine prateći bend na turneji kojom će se promovirati “Blue Mountain” u SAD-u, a koja kreće sljedeći tjedan. Uz sve to album je producirao pridruženi član The Nationala, Josh Kauffman.

Autorski gledano, za pjesme je velikim dijelom zaslužan drugi Josh, Josh Ritter i “Blue Mountain” jednako je njegov album koliko i Weirov. Priča albuma temelji se na danima Weirove mladosti kada je s petnaest godina odlučio raditi kao kauboj, a tamo je naučio tradiciju pjevanja pjesama oko logorske vatre iz vremena prije radija. Tu je tradiciju bio prenio u dio materijala Grateful Deada koja se sviđala Kauffmanu u momcima iz The National, koji su ga nagovorili da zajedno snime takve pjesme, a Josh Ritter je kao je kao jedan od najboljih kantautora mlađe generacije americane bio jedan od najlogičnijih izbora za rad s tom ekipom.

I, sasvim je jasno, s toliko talenta na jednom mjestu, stvari teško mogu otići po zlu. Weirovi glas i gitara su potpuno u skladu sa zamisli da pjesme pjeva ostarjeli umorni kauboj. Same pjesme se često referiraju na postojeću country & western tradiciju, što se posebno odnosi na prvi singl, “Only A River”, koja otvara album, a čiji refren je izvučen iz pjesme trgovaca krznima iz Missourija, “Shenandoah”. S druge strane “Darkest Hour” dolazi iz iste obitelji kao “If I Needed You” Townesa Van Zandta, a “Ghost Towns” zvuči kao da su “Jolene” Dolly Parton i “Ghost Riders in the Sky” imali dijete.

Pjesme “Cottonwood Lullaby” i “Gallop on the Run” bave se upravo tematikom životom i radom američkih kravara sredinom prošlog stoljeća, dok “Lay My Lily Down” zvuči kao da je iz pretprošlog stoljeća, a govori o ocu koji govori o ocu koji pokopava svoju kćer. “Gonesville” je, pak, primjerak izravnog rockabilly honky-tonka kakav ćete naći na svakom country albumu ikad snimljenom, a predstavlja najrazigraniji trenutak na “Blue Mountain”, koji ipak, glavnim djelom, čine balade.

Ova 2016. godina sve više pokazuje glazbenu nadmoć stare garde u odnosu na mlađe snage, a Bob Weir nadomak sedamdesete godine ovim albumom daje još jedan vrlo snažan argument u korist te teze. Tim više što je “Blue Mountain” i najbolji uradak u solo karijeri Boba Weira. Riječ je o albumu u koji se ljubitelj americane zaljubljuje već na prvo slušanje.

Ocjena: 9/10

(Columbia Legacy, 2016.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh