‘Blade Runner 2049′ – nastavak kakav smo mogli samo sanjati

Ako je netko mogao dostojno nastaviti priču koju je Ridley Scott započeo prije 35 godina, to je bio svestrani Denis Villeneuve, koji se ekspresno promaknuo u jednog od najboljih redatelja generacije.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
"Blade Runner 2049"

“Blade Runner 2049″

Ljubitelji znanstvene fantastike nisu najlakša publika na svijetu. Često ih je teško zadovoljiti, a stvari koje im prirastu srcu vole posebno snažno, te čuvaju i brane od svega što bi moglo baciti sjenu na njihove omiljene filmove i serijale. Rijetko su filmovi dočekani na nož kao što je to bio slučaj s trilogijom prednastavaka “Ratova zvijezda”, koja razinom kvalitetom nije ni blizu dosezala izvorne filmove. Ne čudi, stoga, što su prve vijesti o snimanju nastavka jednog od omiljenih klasika znanstvene fantastike, “Blade Runnera” Ridleyja Scotta snimljenog prije trideset i pet godina prema predlošku Philipa K. Dicka, “Sanjaju li androidi električne ovce”, dočekane s entuzijazmom, ali i velikom dozom opreza. Jer klasike ne treba tek tako dirati, pogotovo one koji su ionako već prilično blizu savršenstvu, pa su šanse mnogo veće da će se ostavština izvornika pokvariti nego unaprijediti.

No, kada je objavljeno da će projekt nastavka biti u rukama kanadskoga režisera Denisa Villeneuvea, svi su mogli kolektivno odahnuti. U posljednje četiri godine Villeneuve je postao jedan od svima omiljenih režisera koji ne poznaje pogrešan korak. Serija je krenula s mračnim trilerom “Prisoners”, nakon kojeg je uslijedio hičkokovski horor “Enemy”, a zatim je uslijedilo i probijanje do šire publike sa “Sicariom”, kriminalističkom dramom o narkokartelima. Prošle godine, redatelj je položio ispit na području znanstvene fantastike s “Dolaskom” i na taj način si otvorio vrata koja su ga dovela prvo do nastavka “Blade Runnera”, nakon kojeg će uslijediti i nova adaptacija “Dine”, nakon što je prvi film o pješčanoj planeti u režiji Alejandra Jodorowskog neslavno propao i ušao u legendu kao najbolji film koji nikada nije snimljen, a onaj Davida Lyncha nije oduševio ni poklonike redatelja, niti one romana Franka Herberta prema kojemu je napravljen.

Potonji bi napokon mogli doći na svoje, budući da se u ovom trenutku čini kako je Villeneuve pravi čovjek i za taj posao, sudeći prema načinu s koliko je i osjećaja i vjernosti izvorniku prišao nastavku “Blade Runnera”, i prenio postapokaliptičnu distopiju svijeta u kojemu gotovo neprestano lije kiša okruženog radioaktivnim pustinjama, gdje više nema drveća, a gotovo ni pitke vode. U tom svijetu susrećemo K-a (Ryan Gosling), istrebljivača nove generacije. On je novi, poslušni model replikanta u lovu na odbjegle stare verzije svog “roda”, koje sanjaju o revoluciji i rušenju poretka u kojem robuju ljudima. Na početku a susrećemo u obračunu s farmerom (igra ga golemi Dave Bautista koji se čini sve spremijim za igranje velikih i ozbiljnih uloga), na čijem će imanju naići na tragove koji će ga odvesti u pustolovinu epskih razmjera. I tu valja stati s prepričavanjem radnje kako bi se zaštitilo čitatelje od eventualnih spoilera.

Uz redatelja, glavni posao u dočaravanju svijeta kakvog je Scott prezentirao u izvorniku (s odmakom od trideset godina), odradio je briljantni direktor fotografije Roger Deakins. Deakins je autor nezaboravne slike brojnih filmova koji uključuju uratke braće Coen (prisjetite se, primjerice, “The Man Who Wasn’t There” ili “O, Brother Where Art Thou”), te možda i vizualno naljepši film prošloga desetljeća “The Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford”. Deakins je u svojoj karijeri nanizao čak trinaest nominacija za Oscar, ali nikada nije osvojio. Akademija će biti odgovorna za veliku nepravdu ako ove godine ne nagradi Deakinsa za rad na “Blade Runneru”, koji neprestano uspijeva ponaći ljepotu u hladnom i prljavom svijetu koji nam prikazuje.

Legendarnu glazbu iz originalnog filma skladao je slavni Vangelis, a čast nastavljanja njegovog puta trebala je pripasti Jóhannu Jóhannssonu, koji je već oduševio muzikom koju je skaldao za “Dolazak”. No, u posljednji čas Jóhannssona je zamijenio iskusni Hans Zimmer. Ta odluka mogla bi se učiniti kao da je autor zamijenjen proizvođačem, ali Zimmer je već ove godine iznenadio prilično eksperimentalnim (i odličnim) soundtrackom za Nolanov “Dunkirk”. Nije podbacio ni s temom novog “Istrebljivača” koja budi mučninu i ježi istovremeno. Što zbogtog zvuka, što zbog ljepote slike, valja peporučiti gledanje ovog filma na čim većem platnu i s čim boljim ozvučenjem (čitaj: IMAX).

Ne čudi da se u posljednji odlomak uvuklo spominjanje zadnjeg filma Christophera Nolana, jer doista, “Dunkirk” i “Blade Runner 2049″ najbolji su filmove godine do danas, a njihovi redatelji najjači autori srednje generacije. Ako nam od cijele godine i ne preostane mnogo drugih vrhunaca, moći ćemo bit zadovoljni i s ova dva krunska ostvarenja. Jedino pitanje koje preostaje jest koliko će šira publika imati strpljenja s “Blade Runnerom”, zbog sporijeg tempa i trajanja dužeg od dva i pol sata. Kritika i prvi posjetitelji su svoju presudu dali, a mi se, koliko god to vrijedilo, pridružujemo oduševljenim pohvalama.

Ocjena: 9/10

(Warner Bros. Pictures, 2017.)

 

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate