Black Rebel Motorcycle Club ‘Wrong Creatures’ – sve po starom, samo sporije

Američki Black Rebel Motorcycle Club nisu odustali od distorziranih, psihodeličnih crnjaka, a kakvu-takvu promjenu u odnosu na ostatak njihove diskografije pronalazimo u sporijem tempu većine pjesama albuma ‘Wrong Creatures’.

Black Rebel Motorcycle Club ‘Wrong Creatures’

Prva asocijacija na Black Rebel Motorcycle Club zauvijek će mi biti onaj legendarni, besplatni koncert u Močvari, dogovoren svega nekoliko sati nakon što je u posljednji čas otkazan nastup Lennyja Kravitza u Domu sportova na kojem su trebali svirati kao predgrupa. Tih dana, točnije u lipnju 2004. godine, u pretpovijesno vrijeme prije društvenih mreža, vijest o koncertu doprla je tek do nekoliko desetaka ljudi koji su u klubu na Savskom nasipu prisustvovali fenomenalnom rock tulumu, posebno u drugom dijelu koncerta koji je trojka iz San Francisca odradila „bez struje“, stojeći među publikom.

Stvari su, nažalost, ubrzo krenule nizbrdo pa više nikada nisu snimili nešto usporedivo s eponimnim prvijencem ili singlovima „Love Burns“ i „Whatever Happened to My Rock’n’Roll“, čak ni u trenucima kada su inspiraciju pronalazili u osobnim tragedijama poput smrti Michaela Beena, oca jednog od dvojice osnivača Black Rebela, Roberta Levona Beena, u backstageu belgijskog Pukkelpop festivala. Zla kob nastavila ih je pratiti pa se tako uoči snimanja nove ploče „Wrong Creatures“ bubnjarka Leah Shapiro morala podvrgnuti operaciji mozga zbog teške neurološke bolesti.

U tom svjetlu, i više je nego razumljivo da nisu odustali od distorziranih, psihodeličnih crnjaka, zbog čega jedinu, kakvu-takvu promjenu u odnosu na ostatak njihove diskografije pronalazimo u sporijem tempu većine pjesama. Album otvara poluinstrumentalni intro „DFF“ nakon kojega slijede „Spook“ i „King Of Bones“, tipične BRMC pjesme nastale na nasljeđu Jesus & Mary Chaina, Spacemena 3, Velvet Undergrounda, The Stoogesa i shoegazera poput Ride.

Iako same po sebi sasvim solidne, u pitanju su stvari koje smo od njih čuli već previše puta, zbog čega prvi pamćenja vrijedan trenutak dolazi tek u obliku sporotinjajućeg, darkerskog bluesa „Haunt“. Sličnim tragom kreću se i „Ninth Configuration“, čiji blago anemičan početak prerasta u jednu od moćnijih stvari na „Wrong Creatures“, „Echo“, koja zvuči kao da su U2-ov The Edge i Wayne Hussey iz The Missiona u studiju posjetili Coldplay te povratak na izvorište psihodelije „Question of Faith“.

„Calling Them All Away“ fino spaja klavir s gitarama bliskima ranom Verveu, ali tek u završnici uspjeva preskočiti razinu najobičnijeg „jammanja“ na probi, dok u kategoriju „fillera“ svakako ulaze bučni blues-rock „Little Thing Gone Wild“ i „Circus Bazooko“ s klavijaturama nalik onima s ljetnih terasa diljem jadranske obale. U odjavnoj „All Rise“ približili su se i Nicku Caveu, kojeg prepoznajemo i u stihovima gotovo u cijelosti obojenima tamnim, zagasitim bojama, no sve to i dalje je dostatno tek da nas podsjeti koliko su nekoć, u vrijeme debitantskog albuma i koncerta u Močvari, bili dobar bend.

Ocjena: 6/10

(Vagrant, 2018.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh