‘Bistro na rubu šume’ (Vol. 1 i Vol. 2) – osvježavajući indie povjetarac

S vremena na vrijeme dogode se kompilacije koje fotografiraju trenutak vremena kojem se kao slušatelji vraćamo i držimo ih značajnima. 'Bistro na rubu šume' ima taj potencijal...

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Bistro na rubu šume Vol. 1

Kompilacije… Najpodmuklije diskografsko oružje. Objavljuju se u trenucima slabosti, a prodaju se poput trenutaka nadahnuća. Ne volim ih, upravo zbog ušminkanosti koja prikriva nedostatak dubine i onih momenata kad se nešto omakne, kad postoji neka ‘b’ strana, neka druga strana oštrice, bilo da je riječ o jednom autoru ili više njih. Ima ih previše van fokusa i nemaju dugi rok trajanja. Ujedno izvrsna stvar za tržište prepuno amnezije.

Ali s vremena na vrijeme dogode se neke koje su značajne, koje, da se izrazim startrekovski, otvore crvotočinu, odvedu u neki drugi svijet, fotografiraju trenutak vremena kojem se kao slušatelji vraćamo i držimo je značajnom. Ako se fokus montira na ove prostore, dvije su ostale za sva vremena, dvije su značajne za rock (ili nezavisnu scenu, kako vam drago), „Paket aranžman“ i „Bombardiranje New Yorka“ i to samo iz jednog važnog razloga, a to je da nisu sklapane da bi bili ziceri, već kao test na novu scenu. Upravo je to taj ‘fotografski’ trenutak vremena, koji je kasnije postao vremenski svjetionik – nulta točka koja ukazuje da je ‘mainstream’ nekad bio mlad.

No i vremena su se promijenila. Domaća diskografija ima previše posla sama sa sobom da bi eksperimentirala, opipavala bilo tržišta koje je sve oskudnije, valjda upravo zbog toga jer se sve manje bavi onim primarnim, tj. glazbom. Da nije tako, ne bi se cijela jedna scena dogodila gotovo neprimijećena, ona koja zahvaljujući internetu više i ne razmišlja da joj je potreban ikakav brak s domaćom diskografijom, već se sama upušta u diskografske eksperimente potpuno neopterećena savjetima ‘mudraca’ koji uglavnom već desetljećima ‘vrte istu ploču’ o tome kako je domaća publika glupa, pa joj treba takvu glazbu i servirati. Trebala su proći desetljeća da malo-pomalo svaki drugi nadobudni demo glazbenik shvati da nema posla sa stručnjacima već s jalovim čuvarima vlastitih radnih mjesta koji svojom zicerologijom i mudologijom glazbu uglavnom razjebavaju, a da se ne govori o gangsterskim metodama ‘ubjeđivanja’ glazbenika kako se trebaju odreći djela zakonskih autorskih prava ili suludog otkupa vlastite tiraže. Pa onda ispada da besplatno davanje vlastita truda i djela preko interneta dođe kao samoizlječenje po onoj staroj narodnoj ‘ne bu mene niko jebal’. No to sa sobom donosi i nešto drugo što je puno pozitivnije, a to je da se takvi autori daleko iskrenije i osobnije okreću glazbi, smanjujući tjeskobu (jer ionako nemaju ništa za izgubiti), unoseći zaigranost i želju za eksperimentom.

U ovim našim hrvatskim (i regionalnim) opskurnim uvjetima ta druga scena je nabujala i što je najvažnije organizirala se. U travnju je tako objavljenja prva kompilacija „Bistro na rubu šume“, ovog mjeseca pojavila se „Bistro na rubu šume Vol.2“, a za jesen se sprema i treći nastavak. Na svakoj kompilaciji po deset izvođača i to bez ponavljanja imena. Rezultat su trenutno dvije najzanimljivije kompilacije u ovoj godini, obadvije na Bandcampu spremne za slušanje i skidanje, zaigrane i slobodne duhom kao prvi Terraneo, nudeći i ponekog nespretnog izvođača, ali kvalitetnu ideju. Uistinu osvježavajuće za ovo ljeto, a možda i duže od toga.

To su one kompilacije u kojima je nebitno produkcijsko bildanje. Od DIY scene se to uostalom i ne očekuje, no ono što je zabilježeno ima smisla, a to je najvažnije. Krenut ću obrnutim redoslijedom tj. od „Vol. 2“, čisto stoga jer je novija kompilacija.

Otvaraju je vinkovačke Punčke pjesmom „Petra Pan“ koja upravo svojim rasklimanim ljuljuškanjem upućuje na ljetnu opuštenost, nema nabrijavanja i ‘senzacionalnih’ gitarskih udara. Na nju se odlično nadovezuje „Da ti želim dobra jutra“ beogradskog psihodeličnog dua Ti kojeg čine Ilija Duni i Trajče Nikolovski. Amplituda raste i na trećoj „Summer“ iznenađujuće kvalitetnog The Marshmallow Notebooks tj. kantautora Matije Habijanca koji od 1997. ‘undercover’ rovari domaćom indie scenom. „Summer“ je ujedno druga po redu pjesma s Matijinog novog albuma koji je masterirao Andy Jackson, čovjek koji je trideset godina radio s Pink Floydom. Da ne bi bilo zabune, to što je Jackson izvrsno balansirao ugođaj The Marshmallow Notebooksa samo je plus za ovu jako dobro izvedenu i osmišljenu pjesmu. Dakle ovdje nije riječ o onoj vrsti kritičarskog snobizma da se uši načule samo kad je neko renomirano ime u priči. Dalje>>

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate