Glazbena recenzija

NLV
NLV 'NLV' – prvijenac za pamćenje

Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Beyonce ‘Lemonade’ – Redefinicija popularne glazbe: više ništa nije kao prije

Znate iz serija i filmova onu američku frazu: 'Kad te život počasti limunima, napravi limunadu'. Nije nam bilo jasno što je Beyonce pod tim mislila kad je prije svega nekoliko dana najavila svoj drugi vizualni album dok ga nije objavila. I nas oduševila.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Beyonce 'Lemonade'

Beyonce ‘Lemonade’

Inače ne preferiram „ja“ formu pisanja zbog stavljanja fokusa svoje perceptivne i kognitivne reakcije na organizirane stimulanse kao što je glazbena cjelina, ali ovaj je tekst upravo moja iznimka kao dosad gorljivi protivnik Beyonce Knowels. Vječito sam ju asocirao s jeftinim, snobovskim tekstovima i poskočicama s manjkom realne publike, od prekićenih uspješnica Destiny’s Childa do ekstremnih hvalospjeva vlastitoj samodopadnosti u samostalnoj karijeri potajice vođene umom neartikuliranog, a opet neprikosnovenog poduzetnika Jay Z-ja. No prvi gutljaj južnjačke limunade sve mijenja.

Odmah treba razriješiti ideološko pranje ruku i distanciranje od autorske autentičnosti jer, osim što je autor odavno umro, mi smo ono što drugi misle da jesmo, a ne ono što zapravo jesmo, pa tako i Queen B. „Lemonade“ očekivano izaziva ektremna mišljenja i provocira najžustriju kritiku neistomišljenika 35-godišnje pjevačice, posebice zbog izostanka potvrde da je album portret emocionalno oštećene žene ili politički revanšizam Afro-Amerikanke.

Beyonce naslovom sugerira da mudro okreće vodu na svoj mlin i akumuliranu gorčinu jasno definiranu pitanjem „Varaš li me?“ pretvara u slatku osvetu i slatku pobjedu. Istina, možda se doista ne razvodi od mogula Jay Z-ja (ne vjerujem prvenstveno zbog činjenice da album objavljuje na njegovom relativno svježem glazbenom servisu Tidal), kao što ni nema empirijsko pravo govoriti o iskustvu potčinjenosti i potlačenosti afroameričke perspektive kao privilegirana i prljavo bogata Kreolka, ali ne dolazi li do političkih promjena upravo poticajima karizmatika, a karizmu joj, bez obzira na prethodno navedeno, ne možemo osporiti. Ta, nije ni Dylan proživio, a kamoli napisao svaku riječ svojih političkih pjesama, kao što ni Bowie u svojoj avangardnosti ne duguje promišljenosti nego svojevrsnoj spontanosti. Dakle, lako ju je a prori suditi kada za svoj iskaz o namjerno alternativnom životu žene u Americi ne iznosi svoj prljavi veš. Ista ona cirkuska zabavljačica fizički oblikovana božjom rukom, glasa hibrida sirene i anđela piše nimalo vedru, nego mučno mračnu, satiričnu i ironičnu fikciju epskog formata od dvanaest pjevanja s jasnom narativnom liniju krajnje osnaženom i ovjerenom vizualnom varijantom albuma.

Krajobraz „Lemonadea“antiteza je dosadašnjim utopijskim svjetovima i time trenutačno uvjerljiviji kao idiosinkratičan svemir koncentrirane agonije i izdaje; Svemir političko-povijesnih, književno-kulturnih i glazbeno-poetskih citata koji napokon nisu sami sebi svrhom nego vezivno tkivo ponajprije političke revolucije. Ona je pokreuta iz redova glazbene industrije, industrije iluzija i simulacija bez supstance, zbog čega joj nije lako povjerovati kada se ogoljava kao ranjenica u procesu asertiranja započetom nevjerom/izdajom, nastavljenom u bolnom padu, bijesu, osvetničkom porivu, osveti i žukoj katarzi.

Svaka je od etapa, svako od pjevanja obojano snažnim patosom kod imenovanja: ‘intuicija’, ‘nijekanje’, ‘gnjev’, ‘apatija’, ‘praznina’, ‘polaganje računa’, ‘reformacija’, ‘oprost’,’uskrsnuće’, ‘nada’ i ‘iskupljenje’ dodatno objedinjeni recitalima, neočekivano mlade Warsan Shire, suvremene 28-godišnje somalske pjesnikinje, u vizualnoj varijanti albuma. Svaka je od tih emocija tlačena različitim tonom, oblikovana različitim ruhom, pa tako sarkazam u fuziji klasične glazbe i elemenata reggea pjesme „Hold Up“ očekivano se manifestira kao proljetna pjesmica, dok ne shvatimo da se radi o klasičnom postupku samozavaravanja što kulminira kricima i idejama samoozlijeđivanja ispoljenih u garage dionici „Don’t Hurt Yourself“ gdje joj uz bok stoji vječno gnjevni Jack White. Srdžba se dodatno potencira distorzijama vokala i gitara. Gnjev je tako determinanta albuma, a Beyonce kanal istoga sabijenog u ženama žrtvama povijesti, ali i nepravednog društva gdje je obespravljena rodom, ožalošćena majka žrtve policijskog rasnog nasilja, prevarena i ozlijeđena supruga.

Kritika će reći da svoj status redefinira lažnim senzibiliziranjem s takvim skupinama žena s kojima se ne može poistovijetiti i kojima stoga nema pravo biti ambasadoricom, no upravo njezin status u industriji, blizak odnos s predsjednikom i samosvijest očitovana u adresiranju fikcijskog muža-tlačitelja („Nisi oženio prosječnu kuju“) legitimira ju za glasnogovornicu makar i kroz konceptualni album prepun anksioznosi, a urešen umjetničkom fotografijom dekadencije američkog Juga. Njezina je južnjačka krv i tuga skelet vizualnog dijela, a melodijska nit glazbenog: iako ovim albumom Beyonce pogubljuje ideju žanrovski profiliranog glazbenika, kao i opću ideju žanra i etikete, blues i soul izviru kroz sve sadržajne pukotine.

New Orleans i Teksas odjekuju najviše u jazzy/bluesy/country „Daddy Lessons“ gdje se Beyonce preobražava u lokalnu pripovjedačicu o životnim lekcijama, dok ponovno ne podivlja u atmosferičnoj stvarčini „Freedom“ koja je potpuna antiteza spomenutoj ranjivijoj varijanti. U njoj svoj nostalgični trag ostavljaju kljave Rayja Manzareka, iako dokida sve etikete, što uvjetuje vjerojatno najsnažnije gostovanje najvažnijeg imena američke glazbe ovog trenutka: Kendricka Lamara.

Iako ne pretendira biti bombastičan, „Lemonade“ je grandiozan strukturalno i formalno: eksploziji eklekticizma koja više Beyonce ne može vratiti na staro, dolijeva se i doza gospela, limenog benda, pulsirajućih bas linija Marcusa Millera… Napokon i prvotno pretenciozna i naoko histerična „Formation“ isforsirane kontroverze biva kontekstualizirana i dobija svoj tematski smisao iako iz cjeline najviše rezonira klasičnom Beyonce koju volimo ili mrzimo.

No koliko ju god voljeli mrziti, Beyonce potpisuje svaku pjesmu, producira zajedno s impresivnim imenima (ništa neočekivano) i drži kormilo svog ledolomca čvrsto u svojim rukama i nakon cijele limunade strušene niz grlo, vjerujemo joj. „Lemonade“, dobrano utemeljena na pričama, predajam i iskustvima njezine bake, najsvježije je nešto što se moglo dogoditi ustajalom mainstreamu kojeg je trebalo redefinirati. Prijeloman album, prijeloman trend. Beyonce doista vlada glazbenom industrijom kao kameleon par excellence.

Dok je Bowie preuzimao konture margina da bi definirao epicentar, Beyonce preuzima da bi dominirala epicentrom. Legitimno. Slatko-kiselo.

Ocjena: 10/10

(Sony / Menart, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate