Antenat: Glazba se produbljuje kroz prijateljstvo, prijateljstvo se produbljuje kroz glazbu

Teško je za povjerovati da je toliko prošlo, ali Antenat slavi 20 godina postojanja. Slavljenički koncert je na rasporedu ovaj petak 7. travnja u Tvornici kulture, no prije toga smo s pjevačem i multinstrumentalistom Nenadom Kovačićem malo protresli prošlost i sadašnjost grupe koja poput ostalih grupa nije imuna na trenutke kada se čini da će se cijela stvar raspasti ili ugasiti. No Antenat je izdržao i, kako Nenad kaže, pronašao novu snagu.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Antenat

Antenat

Moram početi s onim klasičnim pitanjem: Što biste rekli da vam je netko prije dvadeset godina rekao da će Antenat potrajati 20 godina?

Nenad Kovačić: E baš je klasično (smijeh). Pa znaš što, ja sam vjerovao u to tada. U vrijeme kada smo krenuli, koliko se sada mogu prisjetiti emocija i brija u glavi, to je za nas bila velika stvar. Krenuli smo kao balavci, bez ikakvog pojma o ičemu, bez ikakvih kalkulacija, planova… Samo sa driveom i vjerom da radimo nešto dobro i bitno. Početna petorka benda bila je dio jedne šire ekipe, imali smo 14 godina. Pubertet, otkrivanje svijeta, prvi izlasci, turbulentno tinejdžersko razdoblje u kojem ste si ti i tvoja ekipa najbitniji na svijetu. Zapravo u tom periodu života bilo bi čudno započeti bend, a da ne misliš da će trajati vječno.

Tajna dugotrajnosti je vjerujem u prijateljstvu i iskrenom poimanju glazbe?

Nenad Kovačić: Apsolutno. Teško je reći što bi bilo kad bi bilo, ali gotovo sam siguran da ne bi ostali toliko dugo prijatelji da nije bilo benda. Krenuli smo u srednje škole, svak’ na drugu stranu grada, i sumnjam da bi se intenzitet druženja nastavio u tolikoj mjeri da nije bilo muzike u cijeloj priči. Isto tako gotovo sam siguran da bi se, da se sutra raspadnemo, nastavili družiti do kraja života. Činjenica da smo prijatelji olakšava život benda u svakom smislu. Ali to svakako nije dovoljno za održati se 20 godina. Bitno je da i dalje pronalazimo inspiraciju jedni u drugima, da uživamo u međusobnom muziciranju i onome što proizađe iz svega toga. Glazba se produbljuje kroz prijateljstvo, prijateljstvo se produbljuje kroz glazbu. Jedno hrani drugo. I baš je dobro ovako kroz formu intervjua, malo sa odmakom sagledati stvari. Jer toliko si u priči i živiš ju da ju sam od sebe ne stigneš promisliti. Kada si već spomenuo segment prijateljstva, Antenat je na neki način okosnica jedne puno šire ekipe, koja je u početku studentskih dana, u drugom naletu otkrivanja sebe i svijeta, spojila širok krug prijatelja i prijateljica iz Zagreba, Splita, Zadra, Rijeke, Pariza… I upravo je u kulminaciji tog razdoblja naš drugi album dobio ime “Karavana”, jer smo stvarno to i bili. Danas se povremeno ta “Karavana” susreće, a vrlo često su povod baš naši koncerti. I to je jedan dio Antenat priče koji je jako bitan kao resurs koji nas hrani.

Kakav je osjećaj? Postali ste veterani scene, a da to možda niste ni primijetili, ili jeste?

Nenad Kovačić: Čuj, veterani. (smijeh)

Pa dvadeset godina je ipak dvadeset godina…

Nenad Kovačić: Veterani koji su još uvijek u stanju imati osjećaj početka i svih uzbuđenja koje počeci nose. Ne znam. Pomješani su osjećaji. Dvadeset godina mi je u ovom trenu jako apstraktno pojmiti. To je malo manje od dvije trećine naših života. Jednom je moj prijatelj Danijel iz Afiona rekao: “Svi smo mi žrtve dekadskog sustava”. I po pitanju cijelog rođendanskog hypea, kojeg smo si dobrim dijelom sami nametnuli, složio bih se s njim. Ono što me posebno veseli u toj činjenici dugovječnosti je trenutna situacija, koja je jako pozitivno nabrijana. Odčepilo je konačno. Nakon poduge i pomalo iscrpljujuće krize tijekom koje su mi se možda prvi put javile misli o možebitnom prestanku rada benda, isprofilirala se svijest, odluka o tome da ne želim stati s Antenat pričom, ne zato što je sastavni dio mog života, pa se provlači kao navika koje se teško riješiti, nego zato što mislim da zaista imamo još toga za reći i još toga za dati. I onda je sve nekako postalo opet lakše i neopterećujuće.

Stilski ste se mijenjali kad se pogleda unazad, od vaših početaka u Španskom, no u vašem slučaju može se reći da se radilo o prirodnoj glazbenoj evoluciji, zar ne?

Nenad Kovačić: Na prvoj probi, bez obzira koliko nismo znali svirati svoje instrumente, počeli smo raditi svoj materijal. I to je,mislim, bilo presudno za našu daljnju glazbeno stilsku evoluciju. Sasvim slučajno (ili ne) smo završili tu gdje jesmo, u tom nekom miksu stilova čija je baza groove. Svaki novi član je itekako pridonio ukupnom zvuku svojim izražajem. To se svakako najočitije vidi na primjeru Marka Gajera, bivšeg klavijaturiste. Mislim da je jako vrijedno da smo i kao pojednici, svak na svom instrumentu uspjeli razviti svoj stil, svoj potpis, ali koji nije zaključan, nego je spreman i želi se razvijati dalje. To je po meni bit bavljenja glazbom, bez obzira o kojem se instrumentu ili žanru radi: razviti svoj zvuk, svoj stil, svoj temelj, ali koji si spreman stalno nadograđivati i razvijati, u protivnom je dosadno. Dalje>>

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate