Ante Perković: Ne bih htio biti zapamćen po dugovima

Predstavljati Antu Perkovića kroz intro je teško. I nije ni potrebno zavirite li u razgovor.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Ante Perković (Foto: Nino Šolić)

Isto si u zadnje vrijeme prisutan na edukativnom teritoriju, prenoseći studentima neke spoznaje, iskustva, znanje. O čemu se radi?

Ante Perković: Paralelno s napuštanjem dnevne novinarske prakse odlučio sam nastaviti svoje medijsko obrazovanje pa sam tako 2007. postao trener novinarstva. Bio je to blagi oblik prekvalifikacije, pa od tada pokušavam na raznim radionicama prenositi iskustvo i znanje na mlađe, u zadnje vrijeme čak i djecu. To je uvijek dvosmjerni proces, moraš se prilagoditi polaznicima i zapravo učiti od njih. Inače, još od 2009. vodim Novinarsku školicu udruge Kurziv i portala Kulturpunkt kroz koju godišnje prođe desetak polaznika, a neki od njih se – usprkos općem pomoru koji vlada na medijskoj sceni – kasnije i ostvare u novinarstvu. Za predavača nema bolje nagrade.

„Pamtite me po pjesmama mojim“ prisvojio je Brega Trifunovićeve stihove u jednoj od osobno mi najljepših balada ex Yu rock momenta, a imaš li ti svoju želju po čemu bi želio biti zapamćen i u čemu si se u profesionalnoj karijeri dosad najljepše osjećao prilikom ostvarivanja?

Ante Perković: Nemam pojma, na to niti mogu utjecati niti će mi biti važno u trenutku kad (i ako) se dogodi. Zbog sina mi je jedino važno da me ne pamte po dugovima.

A je li bilo ružnih trenutaka i koji bi bili, vezano uz profi karijeru? Jer s pozicije kritičara uvijek se nekako prvo podrazumijevaju, ili ljudi lakše pamte, situacije za pod nož, radije nego afirmativni rad?

Ante Perković: Sve je lakše kad voliš ono što radiš, kaže ofucana ali točna floskula. Bilo je loših stvari, bit će ih još, ne volim ih prizivati predugim držanjem u memoriji. Dok sam bio kritičar trudio sam se biti argumentiran, ne procjenjivati ljude nego njihova djela, ne biti zloban, ne voditi se predrasudama. Nije mi uvijek uspijevalo, dnevni ritam je takav da nekad moraš pasti. Vjerujem da sam se povukao prije no što sam zaronio prenisko. Za druga područja djelovanja: i ono loše je vodilo nekud, i iz takvih se situacija nešto rađalo, nekad i puno kasnije, toliko daleko da se veza ne može uspostaviti.

Kad s neke kritičke distance pogledaš svoj autorski rad, kako stojiš s tim? Kako bi Perković Ante kritičar recenzirao Antu Perkovića izvođača? Probaj odigrati malo Martinisa, uživjeti se u ulogu podvojene ličnosti ili tek maštaoca kojima je dozvoljeno takvo vrludanje?

Ante Perković: Zapravo, ja sam sebi najbolji kad nemam nikakvu distancu ni svjesni misaoni proces, kad jednostavno jesam, gdje god bio i što god radio. Sve drugo je trućanje. Martinis je pričao sam sa sobom iz budućnosti/prošlosti i to je genijalan koncept, a ovo što ti sugeriraš značilo bi ozbiljno rascijepljenu ličnost i primjerenije je žanru thrillera (mislim na Normana Batesa, ne na Michaela Jacksona).

Uhvaćen u nowdays trenutku? Rad? Planovi? Neke projekcije? Kamo, kuda?

Ante Perković: Imam 40 godina. Živ sam. Šta još hoćeš od mene? :)

Saznajte više:

Ante Perković ‘Rundek između’ – značajna knjiga o pjesmama

Između Darka Rundeka i Ante Perkovića

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate