Predstavljati Antu Perkovića kroz intro je teško. I nije ni potrebno zavirite li u razgovor.
‘Ajmo unatraške, od Rundeka. Dakle, nije ti prva knjiga o drugim izvođačima jer si kao mladac potpisao „tribute to” Pipsima, ali je prva prozaična i više biografična, nego dokumentaristička i faktografska. Ponešto o uvjetima nastanka, vremenu, komunikaciji s Darkom…bio si i štovatelj benda i fan, a sad u ulozi storytellera…
Ante Perković: To je lijepa priča, nema puno situacija u kojima te život tako nagradi. Kronologija ide otprilike ovako: Menart je htio Rundekovu biografiju, Darku se ideja baš i nije svidjela pa se isprva nisu uspjeli dogovoriti. Onda je on pročitao moju „Sedmu republiku” pa mu se učinilo da bi tako slobodno, esejističko, ne-biografsko pisanje o svojoj muzici mogao podnijeti i predložio je izdavaču da mi se javi. Uslijedili su mjeseci propitivanja ideje i traženja koncepta. Darko mi je cijelim putem bio ohrabrenje i kišobran od vanjskih utjecaja, s tom presudnom podrškom krenuo sam u eksperiment. Radio sam drugačije nego inače, puno toga se događalo neplanirano, istraživanje je bilo važnije od ciljeva, a na kraju je knjiga dovršena tehnikama posuđenim iz drugih medija, montažom i miksom. Imati privilegiju upustiti se u takvo nešto, ovdje i sada, bio je divan luksuz.
Prije Rundeka bili su izgnanstvo sa žurnalističkog terena, svojevoljni i svojevoljno birani hiatus jer su te godinama prepoznavali kao jednog od viđenijih i čitanijih glazbenih kritičara, a onda si presvukao odijelo, odbacio tastaturu i uzeo kompjuter kao ritam mašinu i gitaru… Što je tome kumovalo, toj odluci prestanka bavljenja ‘svetim pop kulturnim pismom’, premda i nije neka osobita misija, osim ako nisi zagriženi fan glazbe?
Ante Perković: Nije tajna da se novinarstvo umnogome promijenilo na gore od vremena kraja 80-ih kad sam se ja zaljubio u njega. Sebe sam uvijek smatrao prvenstveno novinarom, a u sklopu te profesije nekoliko godina sam pisao i glazbene kritike, što je nekako ostalo zapamćeno više od drugih, meni važnijih i dražih poslova. Otišao sam iz aktivne novinarske službe kad više nisam mogao ignorirati širi kontekst u kojem se moji tekstovi pojavljuju, odnosno igrati za tim s kojim više nisam dijelio ni vrijednosti ni ambicije. Nije to imalo veze s mojim izlaskom iz ormara kao muzičara, ja sam uvijek i pisao i svirao, to se odvijalo paralelno i nikad nije poništavalo jedno drugo.
Taj usamljenički solo rad, više mi je puta djelovalo kao urlik i neki buntovnički akt, ali istovremeno i namjerno dešperatno rovanje po snu, neka vrsta predaje jer s ulaskom u tridesete recimo da počneš zrelije vagati i racionalizirati tko jesi, što nisi ili kako već put spoznaje ide?
Ante Perković: Ja jesam usamljenik, iz duge loze usamljenika. A do tridesetih se stigneš upoznati i barem donekle pomiriti sam sa sobom, pa to usamljeničko vrijeme postaje plodnije i kvalitetnije, više okrenuto kreativnosti, oslobođeno silnih propitivanja i analiza. Nije to predaja, to je samospoznaja – kad u času najgoreg samosažaljenja pogledaš u ogledalo i kažeš sam sebi: ok, debilu, imaš toliko i toliko godina, kasno je, nećeš nikad zabiti gol na punom stadionu, nećeš pogodit tricu s pola igrališta sa zvukom sirene, zaboravi Olimpijade, Wembleye, zapravo zaboravi i Kulušiće i Jadranske susrete, holivudske glumice i one iz provincijske dramske grupe jednako, neće se dogoditi, tu si di si i – ta-dam! – to je ok. To si ti, voli se. Ako ti nećeš, zašto bi itko drugi?
Ispričaj mi molim te par privatnijih autorskih skica o svojim solo albumima, zaključno s tim bandcampovskim downloadom „Prije nego osnujem orkestar“ – onaj ‘insight’.
Ante Perković: „Svi me vole dok me ne upoznaju“ sam radio bez ikakvog predumišljaja, kao svojevrsnu glazbenu terapiju. Imao sam porta studio pri ruci za svaku grubu ideju koja bi mi sinula, a onda bih se zapetljavao u aranžman snimajući instrumente koje nisam poznavao dovoljno (bas) ili uopće (sinth). Završio sam nešto, ne bih to nazvao ni demom, samo sam zaokružio tu fazu u ljeto 2006. i ostavio sa strane za ne znam što. Benda već dulje vrijeme nije bilo, a misao o samostalnom sviranju još nije proklijala. Nekoliko mjeseci kasnije, kad sam ponovno čuo te snimke, šokirala me dokumentarnost i točnost zapisa. Konačno sam čuo sebe u nekoj muzici, baš onakvog kakav jesam, bez laži i uljepšavanja. Iz toga je sve krenulo dalje: prvo sam s Jurom i Pavlom iz Svadbasa i Danielom Biffelom dovršio album, snimajući opet samo one stvari koje su bile tehnički neupotrebljive, onda po putu odlučio da ću ga objaviti sam, pa je to poteglo i potrebu za nastupima i eto mene 5. svibnja 2007. u Booksi s gitarom, ritam mašinom, kazuom, defom, efektima i pljoskicom rakije, prvi put sam na sceni. Drugi album „Duplo dno: najveći hitovi“ bio je zamišljen kao kompilacija iz budućnosti, s pjesmama sa izmišljenih albuma, ali je taj koncept u procesu ispario, a ostale su pjesme urezane na vinil, čime sam odradio dug dječačkom snu. U tom ‘one man band’ razdoblju, od 2006. do 2010. našlo se i nešto pjesama koje su ostale između albuma pa sam ih prošle godine složio u cjelinu na Bandcampu. Naslov „Prije nego osnujem orkestar“ govori da mi je dosadilo nastupati sam i da slijedi big band, normalno. Jazz. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
