Ante Perković (1973. – 2017.) – odlazak nesebičnog borca za scenu

4. ožujka 2015. zanijemili smo nakon vijesti o smrti Vlade Divljana, dvije godine i jedan dan kasnije isti osjećaj šoka kad nas je iznenada napustio Ante Perković, svestrani kreativac osebujnog stvaralaštva.

Share on Facebook0Share on Google+1Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Ante Perković (Foto: Nino Šolić)

Ante Perković (Foto: Nino Šolić)

Odlaskom Ante Perkovića ovdašnja scena ostala je osakaćena za značajnog intelektualnog gurua. Ne susreću se tako često već u mladosti angažirani pojednici koji su u stanju fokusirano oblikovati misli i zapisati ih, shvaćati glazbenu povijest, osjećati fluktuaciju sadašnjosti, argumentirano i smjelo donositi zaključke i time postati značajni kroničari vremena u kojem žive. Ante je to bio već u svojim dvadesetim godinama.

Njegova prva i najveća ljubav bio je rock and roll, kako je i sam u jednoj od svojih posljednjih knjiga napisao, kad je kao tinejdžer osjetio moćno strujanje kroz tijelo kad je na gramofon stavio album „Electric“ grupe The Cult, što je iniciralo životnu opsesiju i tragalaštvo kroz svijet u kojem se ispreplitao zvuk, bunt i stvaralaštvo. No na samom početku odabrao je pero, a ne gitaru kao svoje oruđe. Rođen tu gdje se rodio, sazrio u vrijeme razdora, znao je tijekom devedesetih kao kritičar prepoznati one koji će obilježiti dekadu i dok su ti isti bili tek u povojima i ispod radara. Radio svoj posao prvenstveno iskreno i srčano, a opet tražeći u svemu onu vrstu uzvišenja koje odlikuje intelektualca. Da, bio je mlada zvijezda glazbene kritike. Na sreću onih dobrih i nesreću lošijih, kako to obično biva, no daleko od bahatosti i udaraca ispod pojasa, kao što je imao potrebu bezrezervo istaknuti one u kojima je vidio vrijednost.

Njegova daleko najveća moralna vrijednost bila je vidljiva kasnije. Nije od te svoje prvotne velike opsesije napravio zanat. Kad je osjetio da su mu popustili untrašnji porivi i da mu je kao recenzentu došao kraj, povukao se ne želeći činiti štetu drugima i sebi. Osjećao je da mora ići dalje i otvarati nove izazove. U međuvremenu je s nekima od glazbenika postao i dobar prijatelj i također nije htio miješati prijateljstvo i kritiku.

I što je bio prvi korak? Onaj koji glazbenim kritičarima ne pada na pamet, a to je osnovati bend. Njegova grupa Djeca nije ni mogla imati drugačiju sudbinu od one koju ju je zadesila. Okrutna smo mi sredina i promjena uloga se mnogima ne prašta. Bilo je to još uvijek vrijeme jasno označenih teritorija, glazbenici su bili jedna kasta, glazbeni kritičari druga, a iako jedni bez drugih ne mogu i potrebni su međusobno, sagregacija je bila na djelu. Perković je kao zaljubljenik u glazbu jednostavno morao pratiti ono što ga vuče, pokušao je jedno drugačije glazbeno iskustvo pretvoriti u glazbu, kud puklo da puklo. Njegov solo glazbeni rad koji je donio dva lo-fi dugosvirajuća uratka bio je njegova osobna pobuna protiv industrijaliziranog glazbenog sistema koji je zatirao umjetničku osobnost. Bio je to njegov period borbe protiv rock and rolla kako bi ga ponovno pronašao u sebi.

Izrazito je bio osjetljiv na ovu glazbenu postmodernu, uvijek idealistički raspoložen prema svakome tko je krenuo nešto iskreno raditi na svoju ruku kontra stega glazbenog biznisa u kojem je vidio krivca za uništavanje srži glazbe koju je znao i volio. A volio je okupljanja u Booksi kad god se nazirala glazba kao tema druženja, volio pulski Art & Music festival, posebice u periodu izlasku iz zenita popularnosti kao jedno od posljednih uporišta glazbeno-edukativnih misija, volio je i DORF iz sličnih razloga, volio izlaziti na koncerte intrigantnih glazbenika bez obzira pred kolikim auditorijem dotični svirali, kao što je volio Montažstroj u kojem kao da je pronašao dugo žuđeni balans između provokativnog društvenog angažmana, glazbe, teatra i nezavisnosti, i u konačnici, čiji je istaknuti član bio posljednjih pet godina. Volio je nezavisnost, koliko god to bio neizvjesni kruh sa sedam kora.

Literarno, pored hvatanja u koštac s biografijom Pips Chips & Videoclipsa u ranoj fazi, značajno je pokušao objasniti glazbene tokove ovih prostora posebice nakon raspada bivše države i njene scene, kao što je iznimno hrabro i dakako iz svog nezavisnog, osobnog kuta ušao u lik i djelo Darka Rundeka. Njegov stav i aktivnost prema ovdašnjem mainstream novinarstvu svih ovih proteklih godina može se smatrati subverzivnim, što samo govori o tome koliko su stvari naglavce postavljene. U nekoj drugoj sredini ugledni mediji bi se grabili za svestranog čovjeka poput Perkovića, ali ne i ovdje, jer je primjerice u posljednjoj političkoj čistki maknut s radija nacionalne kuće gdje je u kasnovečernjim satima vodio emisiju koja se ponajviše bavila domaćom i regionalnom nezavisnom scenom. Pored svega, predavao je mladim budućim novinarima u udruzi Kurziv prenoseći im svoje viđenje časnog novinarskog zanata.

Ante Perković bio je renesansni čovjek velikog srca u ovom vremenu materijalističkog ništavila, uvijek otvoren za konstruktivne razgovore i često spreman dati doprinos malim i nevidljivim borcima na sceni.

Izgubili smo jedan veliki duh i veliko srce, a oni koji su ga poznavali, i njegovu ljudsku toplinu i smisao za humor.

Suprotno od naziva njegovog albuma, njega su svi zavoljeli tek kad su ga upoznali.

Hvala ti Ante, nedostajat će mi svi naši budući razgovori.

Share on Facebook0Share on Google+1Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate