Ana Ćurčin ‘Sketches Of Belonging’ – skica koja prerasta u umjetničko djelo

'Sketches Of Belonging' kao da je album iz onog nepovratno izgubljenog vremena vladavine vinila, kad ste jedan album mogli slušati toliko dugo dok ga ne naučite napamet, a da vam ni onda ne dosadi.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Ana Ćurčin 'Sketches Of Belonging'

Ana Ćurčin ‘Sketches Of Belonging’

Ono što je prije par godina dobilo neformalni naziv kantautorski val, nije bio samo kratkotrajni hir određenih kulturnik krugova hrvatske metropole. Kako vrijeme odmiče, i kako se formiraju punokrvna glazbena imena na koja će se svakako moći u budućnosti računati, tako sve više postaje jasno da je to prvi ex-jugoslavenski val, ili regionalni val, kako vam drago, jer dakako objedinjuje nekoliko država i još nešto više gradova u njima. Zajednički je to kulturni impuls nove generacije glazbenih stvaratelja koji iako ne žive u istoj državi, očigledno djeluju u sličnim, ako ne i istim društvenim okolnostima, jer na potezu od Slovenije, preko Hrvatske, do Srbije, ulaganja u kulturu pala su na najniže grane i stvar je otišla dalje od onog stiha: „Well what can a poor boy do, except to sing for a rock ‘n’ roll band“ Jaggera i Richardsa iz pjesme „Street Fighting Man”, jer je i rock ‘n’ roll band postao nedostižni luksuz, u jednom trenutku domet je bio sam (ili sama) s akustičnom gitarom u ruci. A lijepa je stvar, koja ujedno dokazuje i žilavost ovdašnjih scena, da su bendovi počeli nastajati oko kantautorskih imena koja su se dokazala pred publikom.

U susjednim srpskim prilikama najnoviji primjer bendovskog okrupnjavanja nakon prošlogodišnjeg , sada već, grupe, Stray Dogg, jest upravo objavljeni album „Sketches Of Belonging“ beogradske kantautorice Ane Ćurčin.

„Sketches Of Belonging“ ekspresno bi se mogao promatrati i kao zvučno-stilski blizanac prvijenca „Travelling“ (2014.) hrvatske kantautorice Irene Žilić, jer to je sličan pronicljivi pristup decentnog ukalupljivanja pratećeg sastava koji se trudi ne zasjeniti glavnu aktericu koja ima predivno definiran autentični izričaj. Možda će se netko propeti na spomenuti pojam ‘autentičan’, jer i jedna i druga autorica pjevaju na engleskom jeziku, no činjenica jest da nam je engleski na ovim prostorima već duže vrijeme udomaćen i jednostavno se osjeti razlika u modalitetima, temama tekstova, emociji i načinu ispjevavanja od onih koji su nastali na zapadu. Nipošto u smislu da je nedoraslije ili lošije, već u smislu da to možemo objediniti pod balkanopolitski nazivnik „naše“. S tim naravno treba zaustaviti sve poredbe s Irenom Žilić.

„Sketches Of Belonging“ već sad na početku godine konkurira za jedno od najljepših, najslojevitijih glazbenih djela istančanog osjećaja za estetiku, produhovljene senzibilnosti i autorske suverenosti – ukratko; za album godine.

Autor ovih redaka priznaje da je s prvim slušanjem ovog albuma sam sebe odveo na stranputicu, jer je nesvijesno tražio njegova zapadnog pandana, slično kao i umjetnici. No nisu izvirale ni slike, ni netko s kim bi se Anu moglo porediti, iako to što izvodi zvuči toliko poznato i da jedina briga predstavlja to da se samo treba sjetiti autora. No to je ujedno i definicija, onih uistinu dobrih. Svi uistinu dobri, uvijek zvuče kao neki drugi uistinu dobri, kojih se, eto, ne možemo sjetiti. Jest da je to pojednostavljeno rješenje, ali se ne može pobjeći od njegove smislenosti u ovom slučaju.

Ana Ćurčin svakako vas vodi na zamršeno putovanje, koje se isprva s uvodnom „Unknown“ čini poznatim, ali kad vas u „Alone“ pogodi nešto što bi prije mogli pripisati nekoj balaševićevskoj podsvijesti da bi vam potom s jednako zahtjevno višeslojnom „Remain Calm“ slala tu poruku da ostanete mirni dok se emotivna slušateljska situacija u kojoj se nalazite može usporetiti s posljednjim sekundama histerije svjetskog prvenstva u brzom slaganju rubikove kocke, da bi vam bez problema oči napunila suzama kad zapjeva „I’m angry and sad“ u „Communicate“. U stvari, rijetki su ovakvi albumi koji vam pročišćavaju čakre i sa svakom novom minutom vas rješavaju ‘nepotrebne emotivne prtljage’ uvodeći vas u terapijsko-terapeutsko zvukovlje kroz koje vas iznenadni bljesak usne harmonike može i ne mora evocirati na Dylana, ili pak Joni Mitchell ako malo dublje zagrebete u vještu metrika u kojoj se topli folk tempo i ugodna bossa nova izmjenjuje s golim akustičnim razdorom duše, a u stvari konkretno uživate u genijalnosti Ane Ćurčin.

Ona je očigledno na ovom albumu pronašla formulu kojom je pomirila nove ideje i neke stare pjesme, ali je bila opet dovoljno odlučna da joj bilo kakav nostalgični otklon ne stoji na putu i da od starog meterijala preživi ono što smisleno odjekuje i u sadašnjici. Također, ovo je jedan od rijetkih albuma u kojima ni bonus pjesme na kraju („Cut Loose“ i „I Can’t“) ne zvuče kao dodaci, već kao nužno tkivo završnice.

„Sketches Of Belonging“ kao da je album iz onog nepovratno izgubljenog vremena vladavine vinila, kad ste jedan album mogli slušati toliko dugo dok ga ne naučite napamet, a da vam ni onda ne dosadi. U ovo vrijeme brzopotezne konzumacije informacija, posebno glazbe, Ana Ćurčin smisleno je sve zaustavila na 48 minuta tijekom kojih je apsolutna vladarica vremenom i emocijama.

Osim hrabrosti i odvažnosti, za tako nešto uistinu treba imati talenta. Ana ga svakako ima, njezine ‘skice’ za neke su nedostižna umjetnička djela.

Ocjena: 9/10

(Pop Depression, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate