Alan Vega ‘It’ – posljednji urlik Suicidea

Kada je prošloga srpnja u 79. godini preminuo Alan Vega, lider utjecajnih art-punk/synth-noise terorista Suicide i jedan od najekstremnijih frontmena u (tajnoj) povijesti rocka, opsežne 'in memoriame' objavljivali su najvažniji britanski i američki mediji, ne samo oni glazbeni, već i mainstream tiskovine poput New York Timesa ili The Guardiana. Obradom 'Dream Baby Dream' od Vege se na koncertima opraštao njegov prijatelj i fan Bruce Springsteen, čime je 'Elvis iz pakla', kako ga je sjajno opisao jedan kritičar, makar posthumno, i u komercijalnom smislu dočekao priznanje za sve što je učinio za glazbu.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Alan Vega 'It'

Alan Vega ‘It’

Baš poput Davida Bowieja i Leonarda Cohena, Alan se s ovim svijetom pozdravlja albumom koji spada u gornji dom njegove diskografije, odmah iza prve dvije ploče Suicidea, danas smatrane ključnima za razvoj industriala, noisea, synth-popa pa čak i techna. „It“ je snimao tijekom posljednjih godina života, što je više nego primjetno iz tekstova pjesama koji naizmjenično djeluju kao Vegina autobiografija, oporuka i oproštajni „srednji prst“ krvožednim moćnicima, trkačima za novcem i drugim krivcima za moralnu propast Amerike i New Yorka.

Sedamdesetih, kada su počinjali, „Velika jabuka“ bila je trula do srži, razorena siromaštvom i kriminalom, a umiranje nekadašnjeg metropolisa nitko nije dokumentirao tako filmski precizno i zastrašujuće kao Suicide. Kvartovi nalik ratnim zonama, o kojima je nekoć pjevao i vrištao, danas su čisti, ispunjeni luksuznim buticima i uredima bogatih kompanija, a to ga plaši mnogo više od svih tadašnjih „junkieja“ i uličnih razbojnika. Susret s jednim takvim, kada je u poznim godinama bio opljačkan i brutalno pretučen, opisao je u „Prophecy“ u kojoj ga njegovo krvlju natopljeno lice na neki čudan način vraća u dane kada su on i Martin Rev na skoro svakom svom koncertu izazivali nerede, ponekad i jedva izvukavši živu glavu, kao na nastupu ovjekovječenom na zloglasnom bootlegu iz Bruxellesa, gdje su se s Vegom pokušale obračunati horde belgijskih punkera. Svom napadaču i svima poput njega poručuje „I will get up/“I will survive“/„fuck you, killers“, dok u apokaliptičnoj viziji naslovne pjesme u „kolonu za istrebljenje“ smješta čitav svijet. U „Motorcycle Explodes“ na zadnju vožnju „rijekama krvi“ poslao je stripovskog antijunaka Ghost Ridera iz istoimene skladbe koja je otvorila debitantski album Suicidea, no čak i veću jezu izaziva dezorijentirajuće izvikivanje riječi „hallelujah“ u dozlaboga tmurnoj „Prayer“.

Rad na ovim pjesmama Vega je započeo nakon što je zagazio u osmo desetljeće i prebolio težak moždani udar, što po odrađenom poslu pred mikrofonom nikad ne biste zaključili. Ehom i reverbom natopljeni vokal instant je povezao „Stars“ ili „Prophecy“ s ranim Suicide kultovima poput „Harlem“ i „Rocket USA“, a urlici u „DTM“, „Screamin Jesus“ ili „Motorcycle Explodes“ zaista lede krv u žilama, gotovo kao u njegovoj najslavnijoj pjesmi „Frenkie Teardrop“, desetominutnoj priči o vijetnamskom veteranu koji gubi razum i masakrira vlastitu obitelj.

Usprkos mojim hvalospjevima, „It“ nije album kojim bi manje upoznati trebali krenuti u istraživanje Veginog lika i djela – navedene pjesme prati glasna, neugodna, kaotična paleta industrial beatova, programiranih noiserskih zvučnih udara i tek povremeno, poput zrake svjetla na kraju tunela, neka lijepa, minimalistička dionica na sintesajzeru, nalik onima kakve je skoro pa izumio Martin Rev. Samim time, riječ je o materijalu koji nipošto nije lagan za slušanje, no ujedno predstavlja i jedini mogući epitaf glazbeniku u čijem vokabularu riječ kompromis nikad nije postojala. Dream baby dream…

Ocjena: 8/10

(Fader, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate