Admir Ćulumarević, direktor SPFF-a: Glazbeni dokumentarci doživljavaju najveću ekspanziju

Razgovor s prvim čovjekom Solo Positivo Film Festivala koji danas počinje u Šibeniku i traje do 8. srpnja.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Admir Ćelemarević (Foto: Jozica Krnić/Tris)

Admir Ćelemarević (Foto: Jozica Krnić/Tris)

Nema šanse da, ako upišete Admira Ćulumarevića u Google, ne dobijete barem četiri različite varijante njegova prezimena, novinari izlome prste i rijetko pogode iz prve. No, upišete li Solo Positivo Film Festival bit će vam jasno da se radi o nekadašnjem Starigrad Paklenica Film Festivalu. Lukavo, budući da je akronim SPFF ostao isti, pa tako Admir nije morao mijenjati svoju e-mail domenu.

Festival glazbenog dokumentarnog filma naziv je promijenio prije tri godine kad je preselio u Opatiju, a sutra (utorak, 4. srpanj) debitirat će na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku. Program SPFF-a proučite OVDJE, a u nastavku provjerite što Admir Ćulumarević ima za reći…

Dakle, novi grad, novi ljudi, nova gradska uprava… Iskrsavaju li neke neočekivane prepreke?

Grad je jako star zapravo, a ljudi su jako dobri. Prepreka zasad nema, osim ako ih sami ne stvarimo. Kol’ko vidim, 24 sata prije početka festivala sve ide onako kako treba ići. Šibenik je izazov zato što se u prethodne dvije godine pozicionirao na karti kulturnih događanja kao jedna od najatraktivnijih i najljepših otvorenih pozornica na Jadranu. S obzirom na ono što Solo Positivo Film Festival nudi, evidentno je da postoji sinergija, a ovogodišnji program to i potrvđuje. Evo, prvi gosti su već tu, prvo dojmovi oko svega, ali apsolutno svega, su pozitivni i ostaje nam samo da gledamo u nebo i vjerujemo da će ova bura danas rastjerati oblake sve do nedjelje. I da će biti vruće u svakom smislu…

Vaš festival ima reputaciju festivala koji često seli. Šibenčani su doduše naviknuli da im festivali odlaze iz grada. Ima li jamstva da ćete vi ostati?

Nema garancije danas nizašto. Ovi naši “domaći izdajnici”, tipa Zoran Pezo, zbijaju viceve na upravo tu temu – kažu da je ovo najpoznatiji pop-up festival na ovim prostorima. Paklenica je u jednom trenutku, unatoč svojoj silnoj ljepoti, postala premalena. Osim lijepog vremena i dobrog programa, postoji i briga gdje smjestiti sve ljude, goste i publiku. Evo, najbolje to potvrđuje i činjenica da je danas jedini hotel u Paklenici pretvoren u nekakav ekskluzivni britanski resort.

A Opatija?

Opatija je bila dobar pokušaj. Isto jako atraktivna i lijepa, ali oni imaju svoje probleme koji su očito dublji od jednog ovakvog događaja. Problem koji moraju riješiti zove se… ja ne znam kako bih to nazvao… osmišljavanje turizma. Nevjerojatno da je jedan od najljepših gradova na Jadranu potpuno mrtav u ponoć.

Mislite da je u Šibeniku drugačije?

Paaa… Znajući dobro ovdašnji temperament, ja ću zaigrati upravo na kartu mentaliteta. Kao i u svakodnevnom životu, nitko ne voli seljenje. Ja mislim da je ovo definitivno zadnje preseljenje festivala, pa eto ti garancije.

Ima li straha od nedovoljne posjete? Šibenčani su odavno izgubili naviku odlaženja u kino, još u onim danima kada su im zatvorene sve tri kinodvorane…

Što znači mali broj ljudi u kinu? Očito da su nam neki postavili čudnovate standarde… Ovaj festival nikad nije imao problem s publikom. Znalo se dogoditi da na promociju filma Dušana Kojića Koje bude dvanaest ljudi, a onda ih još ode sedam, pa on onoj petorici kaže: “Ljudi, pa vi mene stvarno volite”. To se sad više prepričava kao anegdota. No, takvih problema zapravo nije bilo ni u Paklenici, niti u Opatiji. Budući da smo opet u tranzicijskoj godini, nemamo ni neka spektakularna očekivanja. Zasad imamo 150 akreditiranih gostiju, izvođača, prijatelja festivala, novinara… Taj prekrasan ambijent na tvrđavi sv. Mihovila bit će jedna filmsko-glazbena arenica.

Je li publika koja dolazi na glazbene dokumentarce isključivo ona koja ide i na koncerte?

Pa u tome i leži motiv zbog čega smo sve ovo i pokrenuli. Svi mi koji volimo pogledati dobar bend uživo, volimo ga vidjeti i na platnu, pogotovo ako nam se ta priča servira na pravi način. Žanr glazbenog dokumentarnog filma je valjda, od svih filmskih žanrova, u posljednjih deset godina doživio najveću ekspanziju. Ne postoji ozbiljan Oscarom nagrađeni redatelj koji nije upalio kameru da snimi svoje viđenje nekog velikana rock and rolla ili općenito glazbene umjetnosti. Tako da je profil publike od 17 do 77.

Kakva je zapravo ugled vašeg festivala? Je li prepoznatljiv?

Za hrvatske prilike najveća reputacija je kad danas prođem, sasvim slučajno, pored recepcije na ulazu u sv. Mihovil i čujem troje ljudi kako se raspituju za ulaznice. To je super. U Paklenici je jedne večeri kolona parkiranih automobila bila duga četiri i pol kilometara. Bilo je i ljudi koji su autobusom dolazili – nevjerojatno – iz Kragujevca. Da bi onda iz Paklenice gotovo pet kilometara pješačili do filma, a onda se vraćali i išli još daljnjih pet kilometara do koncerta. Pješke! To je ozbiljna publika.

Je li kriterij odabiranja filmova kvaliteta ili zvjezdani status glavnog lika u filmu?

Kvaliteta filma, odnosno priče. Da je ne znam o kome, a da je priča tanka, film neće biti prikazan. Ove godine smo Đelo Hadžiselimović i ja preuzeli odabir filmova na sebe, i mislim da smo natjecateljski program složili tako da nitko ne može imati zamjerke. Nekim prokušanim unutarnjim dojmovima smo odabrali filmove, ima nekoliko vrlo duhovitih priča, a imam i favorita kojega sad neću spominjati.

Koja je vaša priča s glazbenim dokumentarcima? Kako je sve počelo?

Valjda je sve počelo kad sam gledao “Live Aid” na Wembleyju ’85. To je bio neviđeni glazbeni spektakl, pa je za godinu, dvije, taman kad sam se vratio iz vojske, izašao DVD kojeg smo se uspjeli dočepati. U to doba nismo znali što bismo s tim, pa smo onda to uspjeli nekako vani prebaciti na VHS… Onaj dio šušura koji se događao oko stvaranja cijelog tog “Live Aida”, zapravo je nešto što je bilo fascinantno. Onda sam gledao film o nastanku “Wish You Were Here” Pink Floyda, gdje vidiš kako se ona vrpca sa snimljenim pjesmama lijepi selotejpom i takve stvari… Zato kad smo slagali festivalski koncept, uopće nije bilo upitno hoće li to biti glazbeni dokumentarci. Tada je postojao sam jedan takav festival u Barceloni, a nakon nas pokrenuti su u Ljubljani, Skoplju i skoro svim regionalnim centrima.

Osim organiziranja festivala, usput ste član i benda Filmmusicorkestar, koji će i zasvirati tijekom festivala u Šibeniku…

Pa šta ti je, to je ono najvažnije…

Repertoar vam se sastoji od filmske muzike s ovih prostora. Je li bend nastao kao nusprodukt festivala?

Bend je nastao kao nekakva mentalna rekreacija. Mi smo u godinama u kojima je pametnije ne igrati nogomet, nego je bolje svirati sat vremena. Da budem iskren, mi smo spremili jedan potpuno drugačiji repertoar, a onda nam je palo napamet da preokrenemo sve i zasviramo filmsku muziku, ne samo s ovih prostora, nego s vremenom da to podebljamo s fenomenalnm svjetskim hitovima koji dolaze s platna.

 

Tekst objavljen u suradnji s portalom TRIS.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate