Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Filmska recenzija

The Eyes of My Mother
'The Eyes of My Mother' - istinski poremećen arthouse horror

A l’Arme! festival u Berlinu – Festival koji ne ostavlja komfor držanja jagodica za zubima

Prva večer festivala A L’ Arme! održanog u berlinskom klubu Berghain, kao najavu onog što se ima dešavati sljedeće tri večeri u susjednom klubu Radialsystem V, predstavila je poveznicu između stare garde europske improv scene u testnoj simbiozi s nostalgičnom avangardom i mekšom linijom ambijenta. Idealno mjesto za to je klub koji ne želi robovati očekivanjima masa i nikome ne polaže račune, a da nudi savršene uvjete za noćni izlazak.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
A l’Arme! festival u Berlinu - prvi dan (Foto: Peter Gannushkin)

A l’Arme! festival u Berlinu – prvi dan (Foto: Peter Gannushkin)

Smješten u zgradi Vatenfalla, zgrade iz vremena istočne Njemačke, klub ju je prvo iznajmio na rok od 99 godina, da bi je 2011. godine i – kupio. A za osjetilno iskustvo kao nigdje na svijetu, jamci i sustav Funktion One koji je postavio Tony Andrews, britanski inženjer zvuka kojeg se smatra jednim od 50 najvažnijih osoba u svijetu elektroničke glazbe. Prema pisanju newsmagazina Economist, kulturnim industrijama godišnje Grad Berlin dodjeljuje 600 milijuna eura za razvojne projekte, u čemu prednjači klub Berghain nedaleko od istočnog kolodvora. Berlinski klub zauzeo je istaknuto mjesto kao regionalni specifikum u turističkoj ponudi kasnog kapitalizma. Nametnuvši se u posljednjih deset godina kao mjesto specifične reputacije, u njegovim se nišama vikendom posjetitelji prepuštaju fetish gay hedoniji, a sama je društvena igra dignuta na višu razinu. Na ulazu stoji čovjek tetoviranog lica koji odredjuje tko će mu ući u klub. Možeš ti i pokazati lovu, ali ako ne izgledaš i ne odgovaraš kodu, nije ti jamstvo da ćeš unutra. Ide se na energiju.

A l’Arme! festival u Berlinu - prvi dan (Foto: Peter Gannushkin)

A l’Arme! festival u Berlinu – prvi dan (Foto: Peter Gannushkin)

Festival na koji se ide stvarno čuti nesto novo, iako to može biti i nešto krajnje opskurno, A L’ Arme! nominalno, nema headlinera, tako da je uz švedski trio Fire! koji izvodi krhotine post-free-jazza i HC-a, s australskim umjetnikom Orenom Ambarchijem na električnoj gitari i efektima, pažnju zaintirigirao chiaroscuro trip post-coil-onijalnog ambienta, dvojac Laniakea, kojeg su osnovali bas-gitarist Massimo iz Zu i Daniel O’Sullivan (Ulver, Grumbling Fur, Æthenor, Mothlite and Sunn O))). Na jeziku polinezijskih domorodaca s Havajskog otočja, riječ „laniakea“ znači beskrajno nebo, a znanstvenici su po njoj prozvali i nedavno otkrivenu galaksiju superzvijezde stare 500 milijuna godina i dom Mliječne staze. Bio je to ujedno premijerni nastup benda u kombinaciji s gudačkom sekcijom iz Echo Collectivea i Kanađankom Jessicom Moss, te vokalom Francois Testoryjem koji je svojim satirskim ukazanjem na pozornici pred kraj festivala s par vokaliza ukazao na svoj frontmenski potencijal.

A l’Arme! festival u Berlinu - prvi dan (Foto: Peter Gannushkin)

A l’Arme! festival u Berlinu – prvi dan (Foto: Peter Gannushkin)

Drone uz popratnu plahtu troje gudača tek je riffčina veličine vala Crvenog mora s dramaturgijom bas-gitare provučene kroz distorziju povukla iz posvemašnje letargije. O’Sullivanov nastup duguje Davidu Sylvianu i mnogi koji su naletjeli do kluba nisu ostali na cjedilu, makar se za ostatak može reći da su ostali ispod njega; ispod cjedila u lokvici vode za koju nije bilo kišobrana. Linije bez kraja (#cry) i konca, harmonijskih prijelaza i kolca sazdane na geografiji prostora jedne londonske katnice poznate po magijskim ritualima i svijet na umoru pod udarom gentrifikacije, s podosta su rizika, ali na rezervi iskričavosti i međusobne komunikacije, momci i cure sa zvjezdanih staza istočili na publiku. Večer je otvorila Sarah Neufeld, kanadska violinistica koju smo gledali u duetu sa skladateljem i saksofonistom Colinom Stetsonom, onomad na nastupu u KSET-u prošle godine. Kao i Stetson, iz family-kolektiva Arcade Fire, matricom i loopovima, violinu joj je zašiljio nastup ispresijecan dinamičkim skokovima. Rockerica-klasičarka, retro-gardna, u polifoniji s bas-kasama znala bi odskočiti do aperkata Lajka Felixa, samo da je tonac malo uskladio harmonizer. Ovako je cijeli nastup protekao u a capella ugođaju koji nije daleko od notorne barokne literature koja prelazi u crossover.

A l’Arme! festival u Berlinu - prvi dan (Foto: Peter Gannushkin)

A l’Arme! festival u Berlinu – prvi dan (Foto: Peter Gannushkin)

Početak je ipak izgledao obecavajuće, a Louis Rastig, umjetnički direktor festivala Publici se obratio lomeći jezik na imenima izvođača. Nije mu za zamjeriti, estetsko-eskapističke tendencije iskonske ljudske prirode ionako se dade iskomercijalizirati uslijed kronične klasne nesvijesti mlade arty-party generacije. Japanska DJane Mieko Suzuki, zadužena za atmosferu na četvrtom izdanju međunarodnog festivala, zamislila je večer kao prebiranje po stanjima svijesti podebljanima naracijom usred pomalo stripovskog svijeta gotičarskih subkultura koji su naselili klub u večeri otvorenja.

A l’Arme! festival u Berlinu - prvi dan (Foto: Peter Gannushkin)

A l’Arme! festival u Berlinu – prvi dan (Foto: Peter Gannushkin)

Zato je izlazak Fire! i Ambarchija na pozornicu, koji su nakon Laniakeje postavili kompletni set-bubnjeva i Ambarchijeve preparacije u nešto manje od 15 minuta, ipak bio više rock nego li free i bend se na repertoaru s albuma „Without Noticing“ i „She Sleeps, She Sleeps“, te „Enter“ od Fire! Orchestra elegantnom drskošću namjestio na pozornicu. Nošeni elegentnim zvukom bas-gitare s potpisom Pere Ubu i Werliinovim prodornim bubnjanjem koje je postalo temeljac zvučnog zida trija osvježili su prostor adrenalinom i paprenošću. Večer čiju je atmosferičnost zakuhavala mašina za dim, stanje je na pozornici zacijelo začinilo specifičnom aromatičnošću, tako da je Gustafsson reducirao energetsko soliranje. Pored baritona i bas-saksofona, zapuhao je i na tenor-saksofon, koji se vezuje za ‚arsenal’ benda The Thing. Ambarchi je dodavao sa svoje strane teksture čak tradicionalnijeg zvuka, koliko gitarskog i psihodeličnog, kao da se poigravao efektom Leslieja. Ukratko, prva večer festivala narajcala je očekivanja razgranatošću postavljenih nazivnika, ne ostavljajući nam čak ni komfor držanja jagodica za zubima.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate