Lana Del Rey ‘Lust for Life’ – još jedna doza milenijalske ljetne tuge

Načelna politička angažiranost novog albuma izvođačice koja je od same svoje pojave naširoko interpretirana kao simbol povlaštenosti s premalo talenta, da bi to iznova i iznova demantirala kvalitetom materijala koji izvodi, ne donosi mnogo toga novog u pogledu stila i inovativnosti, ali donosi dovoljno dobre glazbe i otkriva nova lica Lane Del Rey unatoč predugačkom trajanju i nerijetkim točkama zamora.

Lana Del Rey "Lust for Life"
Lana Del Rey “Lust for Life”

Otpisivanje Lane Del Rey kao privilegirane razmaženke slaboga glasa pokazalo se potpuno promašenim, budući da je mlada Elizabeth Grant djelomično upravo svojom dosljednom fejkerskom pozom te inzistiranjem na glazbenoj tradiciji i imidžu pedesetih i šezdesetih godina u Hollywoodu, stvorila proizvod koji spada u najbolje od onoga što srednjostrujaška indie pop scena ima za ponuditi. Iako ničime kvalitetom nije nadmašili svoj prvi singl “Video Games” koji ju je lansirao u zvjezdanu sferu, cjelokupno njezino djelovanje moglo bi se svesti pod nazivnik zabilježen u naslovu jednog drugog singla s njezinog prvijenca “Born to Die” iz 2012., a to je “Summertime Sadness”.

I na novom albumu poigrat će se s tom sintagmom u “Summer Bummer”, broju na kojem gostuju mlade snage hip-hopa A$AP Rocky i Playboi Carti, a atmosfera ljetne fijake miješane s mladenačkim duendeom prevladava, kao i obično, na svakoj od čak 16 pjesama na “Lust for Life”. Ako se treba ičemu prigovoriti djelu Lane Del Rey, to bi ipak prije svega trebalo biti inzistiranje na istoj (anti)emociji koja izbija iz svih njezinih pjesama. Tako je pred nama već njezin četvrti album istovrsnog materijala, još k tome i opterećen zamornim trajenjem od preko sedamdeset minuta.

Ono po čemu se “Lust for Life” razlikuje od prethodnika jest Lanin hrabriji istup u političke teme, potaknut njezinim snažnim neodobravanjem 45. predsjednika Sjedinjenih Država Donalda Trumpa, kojeg se trudila riješiti čak i okultističkim postupcima ranije ove godine. “When the World Was at War We Kept Dancing” i samim naslovom referira se na iznalaženje načina za preživljavanje u vremenima u kojima se svijet kakav znamo urušava, dok je “God Bless America – And All The Beautiful Women In It” svojevrsna budnica za žene u Americi koju predvodi ženomrzac. No, svoje probleme, koji su se u njezinom umjetničkom izričaju dosad svodili na emocionalnu vezanost za nasilne (uglavnom starije) muškarce svjesno će grupirati u kategoriju “predivnih problema predivnih ljudi”.

Album otvara prvi singl “Love” (izvorno naslovljena “Young In Love”), najsnažnija pjesma albuma i jedan od impozantnijih paragrafa cjelokupnog kataloga Grantove. Glavna melodija načelno je prepisana iz Springsteenove rokerice “I’m Going Down”, samo usporena na razinu Laninoga tlaka i utopljena u poslovični ljetni saudade, dodatno začinjen dozom blage autoironije: “Look at you kids with your vintage music…” Slijedi drugi singl i naslovna pjesma albuma, te prvo gostovanje na albumu, ono Weeknda, a osim njega i već spomenutog A$AP Rockyja koji gostuje na dvije pjesme, tu će se naći i Stevie Nicks, te Sean Lennon. Čini se da je pjevačici Fleetwood Maca melodija “Beautiful People Beautiful Problems” krojena po mjeri Del Rey bila nedovoljan izazov da bi zabljesnula koliko je mogla, dok je duet sa Lennonovim sinom nepotrebno obremenjen referencama na Beatlese od samog naslova “Tomorrow Never Came”, a naći će se tu i Dylan i Henry Miller, da bi sve završilo u apsurdnom metarakursu: “‘Isn’t life crazy,’ I said now that I’m singing With Sean.” Whoa, indeed, Lana.

“Lust for Life” bi bolje funkcionirao da je otprilike ovdje podvučena crta jer tri pjesme koje završavaju ploču ne donose kvalitativno ništa vrijedno spomena, a skraćivanje od petnaestak minuta svelo bi album na mnogo prihvatljivije trajanje. Ovako se cijela slika čini prerazvučeno za vlastito dobro, ali u svakom slučaju iz ovog albuma se može izvući sasvim zadovoljavajuća količina pojedinačnih bisera. Osim “Love”, u takve se svakako ubraja i folky balada “Cherry”, ali i “Coachella – Woodstock in My Mind” sa svojom faux nostalgijom i referencama na Led Zeppelin i “Stairway to Heaven”.

Ocjena: 6/10

(Polydor, 2017.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X