Još jedan koncert Partibrejkersa, još jedan razlog da se starija ekipa okupi, svi oni koje već ‘hiljadu godina’ kroz život prati taj glazbeni pokret otpora i svi oni kojima kad god zasviraju život stane u taj jedan dan.
Da ne bi bilo zabune i ja sam jedan od te starije ekipe. Jedan kojeg Partibrejkersi prate kroz gotovo cijeli život, kao sama esencija smislenosti izgovorena kroz rock kao glazbenu formu i koja taj rock čini smislenom i opravdanom formom za otvaranje ‘trećeg oka’ ovdašnjem življu.
Zoran Kostić Cane na tom otvaranju trećeg oka zdušno svojim stihovima radi već skoro trideset godina – uporno i repetitivno. I još uvijek je na prvoj lekciji. Ne zato jer je on ograničen, već zato jer se osnovna misao slobode i ideja misleće individue na stoljećima sužanjstvom sjebanom Balkanom očigledno širi polako, a današnjica nam ukazuje da se na retrogradnosti svijesti radi punom parom.
I onda nije čudno što su Partibrejkersi upravo i dalje underground pojam razbijanje tih ovdašnjih ‘tea party’ zabava. Cane odavno nije buntovni omladinac, ali i kao buntovni ‘profesor’ i dalje zrači jednako uvjerljivom karizmom. Nebitno je što je na pozornici već ‘hiljadu godina’ odjeven u crnu, po mogućnosti, polo majicu, odavno demodirani artefakt koji valjda jedino on i nosi. On i dalje radi na tom otvaranju trećeg oka – drsko i subverzivno, u vremenima, u kojima je to nažalost i dalje drsko i subverzivno. Kao izvorni potomak Gavrila Principa napada na sve etablirane ‘vrijednosti’ i uvijek uspješno u dva-tri stiha ili dvije-tri riječi poentira da takve vrijednosti nisu ništa drugo do li novi oblik sužanjstva. Odnedavno mu više nije dovoljan jedan bend za to, pa je djelovanje proširio i kroz Škrtice.
Gotovo je i nebitno jesu li sinoć Partibrejkers u Tvornici svirali bolje ili lošije, je li na pozornici vladala nervoza među članstvom obzirom na Canetova, za nas nečujna, obraćanja bubnjaru koji je nakon toga nešto prtljao po setu, ili pak Antonovo obraćanje publici nakon kojeg je po prvi put u dvorani grunuo glasni feedback na kojem mu je i frontmen morao kroz zube čestitati u mikrofon na njegovoj, inače samozatajnoj, karizmi. Nebitno, iz razloga, jer su Partibrejkersi i u najgorem izdanju dovoljno usvirani da nikad ne ispuste konce iz ruku. Nebitno, jer je njihov koncert uvijek rock and roll događaj. Nebitno, jer čim drmnu riff i strofu, sve ispred sebe objedine u jedno – jedno koje u tom trenutu osjeća da čini ono što mnogi neće cijeli svoj život.
Mislim da također nije slučajnost da je službeni dio koncerta zatvoren s „Hoću da znam“, najznačajnijom pjesmom iz devedesetih s albuma „Kiselo i slatko“, u kojem Cane zaziva Mariju majku božiju, dok je Anton na tragu „Living Loving Maid“ zakucao jedan od najupečatljivijih gitarskih riffova ovih prostora, dakle pjesmu iz perioda kad je ovdašnja ekipa hodočastila u susjednu Sloveniju, a bendovi poput Kojota bili kažnjavani zbog zajedničkih nastupa s Partibrejkersima od strane domicilne glazbene unije. Naravno, sve ekipa koja je te devedesete vrijeme provodila u Jabuci na koju su urbani čobani upravo nasrnuli ovih dana. Sve je nekako sinoć mirisalo na te zloćudne devedesete od kojih je moralo desetljeće proći da bi dolazak Partibrejkersa u Zagreb postala normalna stvar, dok su u međuvremenu neki radijski urednici bili rigorozno kažnjavani ako su se drznuli u eter pustiti „Kreni prema meni“.
Opet smo u nekim vremenima proizvodnje gadosti i mržnje između dva društva koja nemaju već više od dvadeset godina ništa politički zajedničko i društveno organizirano, osim možda orgniziranog kriminala i društveno nekorisnih političara, dok je možda jedan od najvećih uspjeha upravo mogućnost da se okupi tisuću ljudi i s razlogom otpjeva pitanje „Marijo majko božija, da li vidiš šta rade sa tvojom decom?“.
Nema magije u tome što rade Partibrejkersi, oni su nam nasušna potreba, barem jednom godišnje. Da tih ‘hiljadu godina’ vladavine ledenog doba i sirotinjskog carstva svi skupa strpamo u jedan dan, speremo grlo i ispljunemo gorčinu.
Kako je bilo koncertu? Hvala na pitanju, odlično kao i svaki put – mirisalo je na pobunu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
