New Orleans je nova stanica glazbene putnice Dee Dee Bridgewater.
Zahvaljujući jazz festivalima Dražena Kokanovića, što u Zagrebu, što u Rovinju, Dee Dee Bridgewater nas je posjećivala gotovo svake sezone. S novinarske strane gledano bilo je dovoljno prilika za razgovore s njom. Kad bi se njenu osebujnost trebalo objasniti u par riječi, izabrao bih mudrost i vedrinu. Mudrost, jer nakupljenji glazbenički staž iza nje uvjetuje je gotovo instinktivno. Prošla je sito i rešeto, nije izgorjela, već je jedna od prvih dama jazz scene. Vedrina proizlazi iz njene gotovo djevojački zaigrane mašte i znatiželje. Vedrina i mudrost su u njoj poput dvije suprotstavljene strane koje uvjetuju i njoj samoj neočekivane poteze zbog kojih je uistinu umjetnica iznenađenja – kako za druge, tako i za nju samu.
Kad smo razgovarali povodom njenog izvrsnog albuma „Eleanora Fagan (1915-1959): To Billie with Love from Dee Dee Bridgewater“ (2010.) posvećenog Billie Holiday i koji je predstavljao zaokret od world musica prethodnog albuma „Red Earth“ (2007.), rekla je kako je još više zanima putovanje u korijene crnog zvuka i da će sljedeće izdanje gotovo sigurno biti blues ploča. U koncertima koji su slijedili u par navrata narednih godina od tada sve je ukazivalo na to, a opet, u međuvremenu je prošlo pet godina bez studijskog ostvarenja. Očigledno je da je neka karika u njenoj viziji nedostajala, a pojavila se sasvim slučajno kad je s mladim trubačem Irvinom Mayfieldom podijelila svoju zamisao glazbenog putovanja prema korijenima.
Kako je sama kazala, tog trenutka „sjeme je bilo posijano“, a Mayfield je samo malo pomaknuo rakurs; nije vidio Dee Dee kao blues pjevačicu, već kao kreolsku swamp pop divu praćenu nekim njuorlinškim orkestrom ‘za svadbe i sprovode’. Kad je stvar kliknula, Irvin je pozvao The New Orleans Jazz Orchestra i album „Dee Dee’s Feathers“ bio je gotov u rekordnom roku, naime Bridgewater je u studiju provela svega tri dana.
Album otvara „One Fine Thing“, seksepilom nabijeni komad koji je imala priliku čuti i zagrebačka publika prošle godine u Lisinskom, da bi prvi upliv u baladno ozračje predstavljala Thielova i Weisova „What A Wonderful World“ koju je naravno proslavio Satchmo. Da se ne može posjetiti New Orleans, a da se tamo ne sretne Dr. John dokazano je u poletnom swamp pop funk urnebesu „Big Chief“ u kojoj vokalna kolabaoracija ovo dvoje glazbenih giganta i mrtve diže na ples. „Saint James Infirmary“ je hvalevrijedan hommage Cabu Callowayu i njegovoj „Minnie The Moocher“ koja je bila najveći hit 1931. godine. Nakon toga dodatno zagrijavanje nudi jungle boogie, naslovna „Dee Dee’s Feathers“, a potom istinski noir popraćeni ‘lijenim’ puhačima „New Orleans“ iz kojeg izbija sparina koja onemogućava disanje, a kamo li kretanje, dok Dee Dee-jin glas škripi u najboljoj maniri Elle Fitzgerald.
Potom novi swamp pop“Treme Song/Do Whatcha Wanna“ ukazuje na pravilni ritam izmjeme raspoloženja, pravo igranje s ekstremima u raspoloženju i tu je sasvim jasno da je uspješno uhvaćena lepršava šarolikost kontrastnog New Orleansa dok solo na bubnju unosi još jednu dimenziju sveopćeg zvučnog ludila. Ellingtonova „Come Sunday“ u tom pravilnom ritmu nudi novi smiraj, dok autorska koju potpisuju Mayfield i Bridgewater „Congo Square“ minimalistički samo uz pratnju udaraljki onomatopejski dočarava iskonski život Afrike u Americi. „C’Est Ici Que Je T’Aime“ otpjevana je na engleskom, ali francuski naziv („Evo to je da volim te“) decentno povlači francusko nasljeđe jezika u New Orleansu. Niz žestoko-sporo-žestoko razbija „Do You Know What It Means“, ali samo zato kako bi završetak pripao poletno-iskričavoj „Whoopin’ Blues“, jer kakva bi to priča o New Orleansu bila da sve protekne bez da se i jednom spomene „big fat woman“.
Ovaj album posvećen svim žiteljima New Orleansa na desetu godišnjicu od nesreće prouzročene uraganom Katrin, na prvo slušanje čini se pomalo banalnim zbog lakog ulaska u uho, ali njegova moć uzastopnog slušanja (koju je potpisnik ovih redaka sasvim slučajno otkrio) u najmanju ruku je fascinirajuća. Koliko je određen prošlošću, toliko je moderno i zanimljivo oblikovan. Definitivno nije nešto najbolje iz opusa Dee Dee Bridgewater, a opet ima tu neku kontrastnu crtu koja i recenzentu suprotstavlja mudrost i vedrinu, ne ostavljajući nikakvu posebnu poruku, osim bistre i čiste ljubavi spram glazbe kao takve od onih koji su je izveli i snimili.
Ocjena: 9/10
(Okeh/Sony/Menart, 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
