Povodom premijernog prikazivanja dokumentarnog filma ‘Morphine – Journey of Dreams’ na ovogodišnjem DORF-u porazgovarali smo s Markom Shumanom, redateljem filma o kultnom bendu Morphine.
Rock bend bez gitare. Pet albuma. Arogantni divljak za mikrofonom i dvožičanim slide basom. Asocijacija onima malo starijima odmah će biti Morphine; bend kratkog vijeka, svojevrsni glazbeni Ikar koji je u osam godina postojanja objavio pet albuma, da bi ih na putu prema gore prekinulo srce. Smrt frontmena Marka Sandmana zaustavila je život benda koji mnogi nazivaju legendarnim, nazivaju kultnim i jedinstvenim. Filmaš Mark Shuman godinama je radio na arhiviranju snimaka i ostavštine benda, da bi ih, kako kaže, filtrirao u sat i pol dramske tročinke o veličini i značaju njihovog kratkog životnog vijeka. Dokumentarni Journey of Dreams tako otvara nadolazeći festival Dokumentarnog Rock Filma, zbog čega smo se dopisivali.
Samo nekoliko godina nakon dokumentarca “Cure For Pain” imamo novi film o Morphineu. Očito se moralo štošta još reći o bendu što ranije nije prikazano u filmu koji je više fokusiran na Marka Sandmana negoli na sam bend. Koji je Vaš osobni pogled na ta dva filma? Što ste iz prvog uzeli kao primjer da biste ovaj prikazali dorečenim i potpunijim?
Mark Shuman: To su dva zasigurno različita filma, iako su sami po sebi priče koje se preklapaju u nekoliko područja zbog stvarnih događaja što su definirala bend. Činjenica da se prvi film fokusirao prvenstveno na Marka i njegov obiteljski život, a manje na bend i priče iznutra, kao i da u njemu nema snimaka nastupa čine dvije velike razlike. Moj je film o bendu Morphine i dubinskoj priči koju su ispričali sami članovi benda. Meni su snimke uživo bile podjednako važne kao i ostali dijelovi filma. Htio sam da ljudi dobiju priliku vidjeti koliko su bili odlični kao bend. Dao sam si vremena da bih to mogao ispravno učiniti i proveo sam nekoliko godina arhivirajući materijale, pregledavajući snimke njihovih nastupa i intervjua. Putnički dnevnici Dane Colleyja daju jedan vrlo osoban pristup jer su to informacije iz prve ruke o tome kako je bilo u Morphineu i o iskustvima uspona i padova benda. Pored bendovske perspektive, tu je i ljubavna priča Markove djevojke Sabine, koja prepričava njihovu ljubav i gubitak. U ranoj sam fazi odlučio ne pozvati slavne osobe koje će komentirati bend koji možda jesu, a možda nisu vidjeli kako nastupa uživo. Toga je previše u današnjim glazbenim dokumentarcima i na televiziji. Uključio sam poznate ljude koji su bili u dodiru s njima kao istinski fanovi. Također sam dobio priliku doći do osobnih fotografija Marka Sandmana, što je dodalo dublji pogled u priču Morphinea.
Koji je bio pravi razlog, odnosno okidač za projekt? Ako se ne varam, vidjeli ste Danu kako nosi majicu tvog nekadašnjeg kluba Electric Lounge na festivalu SXSW i prišli ste mu s idejom o dokumentarcu?
Mark Shuman: Taj dio priče je djelomično istinit. Zapravo je sve počelo petnaest godina prije toga, ranih devedesetih kada sam bio vlasnik noćnog kluba i koncerne dvorane Electic Lounge u Austinu. Morphine je svirao u našem klubu tijekom prve turneje kad su još bili predgrupa u vrijeme albuma “Cure For Pain” i “Good”. Od njihovog smo izdavača Ryko dobili njihov CD i zaljubili se u njihovu glazbu. Dok su došli do Austina, već smo ih neprestano puštali u klubu i tako su rasprodali koncert. Do tog su trenutka svirali po dvoranama pred dvadesetak ljudi, a onda je sljedeću ispunilo četristo. Bio je to naš prvi veliki koncert, što je pomoglo postaviti klub na mapu klubova. Postali smo prijatelji i družili se svaki put kad bi došli u Austin. Nekoliko mjeseci poslije smo udvostručili klupski prostor i htjeli smo dovesti Morphine na veliko dvodnevno otvorenje. Oba su dana bila rasprodana i, ironično, deset dana prije koncerta klub je izgorio. Odsvirali su za nas dobrotvorni koncert u većoj dvorani u kojoj su se održavali koncerti zakazani za Electric Lounge. Tada smo bili prijatelji i vidio sam Danu kako piše dnevničke zapise. Priča s Danom ide tako da ga nisam vidio od 2000., a onda mi je netko poslao njegovu fotografiju s pozornice s majicom kluba. Dana je volio tu majicu i nosio ju je na svjetskim turnejama Morphinea. Rekao sam tim ljudima da sam na putu i napokon smo se našli kad sam ga pitao bi li bio voljan dati mi pristup zapisima. Tako je počelo.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=EIY9T5eqAyA[/youtube]
Kojim ste se redateljskim pristupom vodili tijekom snimanja ovog dokumentarca?
Mark Shuman: Bilo je nužno ostati vjeran priči Morphinea. Ispočetka sam pokušao skupiti novac , ali ekonomija je bila propala i nisam imao sreće. Odlučio sam uložiti vlastiti novac, što mi je dalo potpunu kontrolu nad odlukama i sadržajem. To me noćima držalo budnim kada sam se pitao kako će se sve posložiti kreativno i financijski. Shvatio sam da je ogromna odgovornost ispričati njihovu priču i to me vodilo kroz uspone i padove tijekom rada na filmu. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
