3. i 4. dan Žednog uha – pluralizam u petnaestercu

Brojnim je gostovanjima Wowen Handa oliti Wowenhanda u Hrvatskoj od 2007. godine naovamo, David Eugene Edwards izbaždario atribut 'propovjednika s gitarom' u svoj stalni epitet. Samo što osebujnim diluvijalnim vokalom svoju masivnu liriku praši razvaljujući obale punka i bluesa, u skladu s gardom starozavjetnih jahača apokalipse. A pitanje je: je li svojom anakronošću rasturio našu vjeru u festival na kome je nastupio?

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Wovenhand (Foto: Tomislav Sporiš)

Svijeće si je pak, uz koje je svirao na famoznom koncertu u novosadskoj sinagogi, to je sasma jasno, Edwards ispuhao sam. I to orkanski, povremeno i parodično. Svojski upregnuti u stvaranje iskustva koje izuva iz cipela nisu prezali niti od prljavijeg zvuka iz razglasa, a masivnog, koji na Žedno uho i ne spada… Iako na samom početku koncerta pada i „Horse Head Fiddle“ iz repertoara 16 Horse Power, listu su skoro u cijelosti posvetili novom albumu „Refractory Obdurate“. Bend zauzima pozornicu Jedinstva nakon diskretnog Marshmallow Notebooks, Habijanca koji je u sobi velike vlage na odar izišao bez bubnjara i bez problema posredovao čistu emociju, iako te duhove i petarpanovsku mistiku nije potrebno u dušu znati.

Galerija

Wovenhand u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)
Wovenhand u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)
Wovenhand u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)
Wovenhand u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)
Wovenhand u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)
Wovenhand u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)
Wovenhand u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)
Wovenhand u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)
Wovenhand u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)
The Marshmallows Notebooks u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)

Prelaskom u Močvarinu dvoranu s pozornice je dopirao pročišćeni zvuk electro-popa, berlinske heroine Gudrun Gut. Iako su njezini beatovi zadržani u middlu i dinamika se ne mijenja, a vokal gospođa šiba na njemačkom, atmosfera iz Sirupa na Paromlinu slila se u Močvaru pred hametice osutu publiku. Ima prizvuk housea, izbačenog iz osi s premazima industriala. Tko bi rekao da će upravo njen nastup, iz retrospektive gledano, najaviti nastup Bena Frosta čija je stilizirana militantnost neke klasike žanra, poput Whitehousea, izravno dovela u pitanje.

Odgovor treba tražiti u suradnji s Multimedijalnim institutom, koji je radikalno tranformirao, prvo Bijenale, Noćnom scenom, a sad i ovaj festival; ovakvi iktusi ne dolaze slučajno… Stroboskopi, dim i abrazivni atak; asemblažu rane elektronske glazbe sručio je Frost na krotki pandemonij Žednouhe omladine zadnje večeri festivala. Poučeni iskustvom Laibacha koji su otpočetka djelovanja rock-koncerte dekodirali kroz totalitarnu matricu, jasno je da smo ono što je izvana naličilo jednosatnom iživljavanju, shvatili kao ‘finu’ antieskapističku ironiju IDM-a, glitcha i post-dubstepa, pojačanu i ikonografski navlačenjem električne gitare preko ramena. (Neologizam ‘laptopbdžija’ kojim se služim, u duhu jednačenja po zvučnosti, ovdje je dobio puni smisao.) A opet, militarističke bennetovske čizmetine ostavljene su u backstageu. Frost je, naime, na pozornicu, izišao – bos!

Stara fronta Žednog uha ipak se opravdala dovlačenjem Forest Swords, live acta na granici žanrova, strašno inteligentno zapakirane klupske psihodelije. Matthew Barnes na klavijaturici i MPC kontroleru, te laptopu spuštenog ekrana, zahvaljujući prisustvu živog bas-gitarista Jamesa, odnose nas u neki novi dub, u prostranstva na kojima više nema mjesta za prvoloptaške folklorne reminiscencije. Istovremeno klupski relevantan i medijski reprezentativan, duboko multikulturno informiran, zatresao je dvoranu, iako polemičke težine koju je imao Frost, može samo sanjati.

A za stvaranje krajnje odmetnute atmosfere pobrinuli su se DJ-i iz kolektiva Živa muzika. Baš, živa, he, he.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate